BOCA: ONE
(naslov je dvojak, znači odnos majke alkoholičarke, i kćeri; a rječca "one" na engleskom jeziku znači: jedan, jedini)
Ona se prislanja na vrata tijelom, laktom se lijeve naslanjajući, a dlanom desne ruke obuhvaćajući kvaku. Tako se, izvježbala je, postiže da vrata ne škljocnu, ne klepnu, da se ne začuje zvuk. Šarke su uvijek podmazane, i sve se sastoji samo u otvaranju kvake, nakon kojega, uspije li, slijedi hod, na prstima, do zahoda; ako ne, morat će pričekati, dok se zvuk ne slegne.
Pod je cijeloga stana prekriven parketima, osim sanitarnih prostorija. Na dodir najosjetljiviji, najslabije posložen, dio je blagovaonskoga parketa, upravo ispred dnevnog boravka, ondje ima nekoliko daščica što uvijek zazvuče, ondje mora biti brza: ako se zvuk i začuje, a ona otvori oči, i potom je ugleda, razbudit će se posve, ako ne, nastavit će spavati. Zato je važno proletjeti, preletjeti tih nekoliko daščica, brzo i lako kao vito mladunče pantere; potom još korak do hodnika, gdje drva pod nogama više nema, a vrata zahoda ne škripe i uvijek su odškrinuta…
Malena je, zato je tako lako, premda toga nije svjesna; kilogrami vižljaste 9-godišnje mršavice jedva da i dodiruju pod. Najteži je, naravno, trenutak kada se parket ipak začuje, tada ona zaustavlja dah, vrijeme staje, i pretvara se u čekanje, iščekivanje zvukova: kroz prozor dnevnoga boravka dopire šuštanje breze, motor ponekoga automobila, ponekad kiša; no ona čeka jedan zvuk, jedan pokret, njezin pokret, zvuk otvaranja njezinih kapaka, lepet njezinih trepavica, pomak ruke, treptaj njezina tijela. Ona ima zastrašujuće lak san, i poput kakvoga navigacijskoga radara, njezin sluh uhvati često tek djelić škripe drva; začuje li kakav zvuk što dolazi od nje, i dalje će stajati na mjestu na kojemu se zatekla, kao ukopana, ne dišući, zvučno mimikrirajući, očekujući hoće li je ugledati i zazvati, ili će buđenje biti jedno od onih što traju tek koju sekundu.
Ponekad je zazove, ponekad ne.
Ovisno o njezinoj vještini hoda, ali i sreći.
Puno toga u životu ovisi, naprosto, o sreći.
Ona se smatra sretnom, osim u ovakvim danima. Ovakvih dana ima, ipak, sigurno previše. Oni su sastavni dio njezine svakodnevnice, ona ih očekuje, ali zapravo o njima ne razmišlja. Dođu li, šuljat će se na prstima i činiti štogod zatreba; dok ih nema, smijat će se. Voljela se smijati, puno se smijala, u tome se razlikovala od majke. Htjela je biti njezina radost, htjela je biti ovdje, da je nasmijava. Ona je to voljela činiti, i činila je često. U stvarnosti, bila je veselo dijete, premda je na fotografijama često djelovala tugaljivo, pa i tužno.
Ponekad, ipak, češće no što je željela, češće no što je pokoji puta mogla podnijeti, ništa nije vrijedilo. Znala bi tada da ne vrijedi, da smijeha nema, i da ga neće niti biti. Mnogo bi puta uspjela, ali ponekad, ne tako rijetko, ništa nije pomagalo. Majčino bi srce bilo kameno, i na njezino bi gluparanje poprimalo ružna obličja.
Takva nam se ružna obličja urežu u pamćenje, da nam poslije u životu trebaju, da ne možemo bez njih, dok nam se posve ne ogade.
Njoj se to događalo sada: ružna obličja, bilo čija, više nije mogla podnijeti.
Nije niti morala, više nije bila djevojčica, odavna je bila žena. A žena, nijedna žena, ne bi trebala trpjeti ničija ružna obličja, ni muškarčeva, ni majčina, a niti – vlastita. Ružnih se obličja, u sebi i van sebe, čovjek treba znati osloboditi.
Ubojica duha, tako ju je u mislima zvala, nju, majku. Ubojica duha.
Nema ništa strašnije od čovjeka prepuna duha, koji ga koristi da bi uništavao sebe, druge. Svoje dijete.
I ništa tužnije, kad si ne može pomoći. Kad joj ne možeš pomoći.
Ne možeš pomoći nekome tko si ne želi pomoći.
Tko, možda, nije ni svjestan da mu treba pomoć.
Ili naprosto ne zna drugačije živjeti.
Ja bih tako umrla.
Rečenica koja je protkala njezin život, njihove živote, živote njih troje.
Ja bih tako umrla.
Čula ju je, ovako izrečenu, tek mnogo kasnije, kad je već bila odrasla.
U djetinjstvu, i sve gotovo do njezinih srednjih godina, nikad je nije čula.
Samo ju je vidjela, ovu rečenicu, vidjela na djelu.
Da ju je makar čula izrečenu.
Ali ne; kad god je bila tužna, kad god bi joj se primakla, čula je: Crkni. Crkni.
Crkni.
Jutro je. Ona se budi, rano, u šest, da bi učila. Učiti se mora, jer je to važno. Zašto, zapravo, ne razumije, iako je odlikašica; sve što zna, jest da je važno zbog mame. Njezina je majka profesorica, cijeli je grad poznaje i poštuje. Njezine ocjene moraju odgovarati očekivanjima. Učiti je važno da se ne bi sramotilo majku.
Budi se, uzima knjigu u ruku. Čita, pamti. Nije dovoljno zainteresirana, čita nekoliko puta istu rečenicu. Gradivo što ga čita često je ne zanima, isto je i jutros. Spava joj se. Voljela bi spavati; ipak čita, iznova i iznova, dok nešto ne ostane. Još malo, i mama će ući u sobu, važno je da je zatekne budnu, kako čita. To uvijek spriječi udar. Odbije ju na vratima, kao bumerang: bane, ugleda je kako čita, okrene se na peti, bez riječi, i otiđe skuhati kavu. To je scenarij na koji ona cilja, zato se budi, zato čita. Da bi je odbila, kao bumerang.
Kava je sjajno piće, piće koje čini čuda.
Postoji period prije, za vrijeme, i poslije kave.
Period prije kave je gadan, period kojeg se valja kloniti.
Počinje, dakako, njezinim buđenjem.
Tate tada nikad nema, tata radi od šest.
Tate ujutro nikad nema, njih su dvije same.
Ona je sama s njom; ona je dakle sama sa sobom, u učenju, naukovanju zapravo kako postići da se ublaži udar. Buđenje je uvijek razlog udara. Za njezinu majku, buđenje je uvijek suočavanje s još jednim danom – dan je neprijatelj. Ona to ne razumije, ali osjeća.
Njezina je soba jutrom obasjana suncem, prozor je golem, zauzima cijelu južnu stjienku zida. Od proljeća do jeseni jutrima je budi sunce. Voli taj osjećaj, voli dodir žute topline na licu. Tada se osjeća sigurna. U tih nekoliko trenutaka, kada otvori oči, prije nje, i kad je dočeka sunce, osjeća se sigurna. Najsigurnija i najsretnija na svijetu.
Još je nešto raduje: zvukovi iz dvorišta, jednog od mnogih u tom ravničarskom kraju podno Bilogore. Oni žive u zgradi u vlasništvu jednog velikog poduzeća, u kojemu njezin otac radi. Od poslovnog dijela, same zgrade poduzeća, dijeli ih, i s njime spaja, samo dvorište, betonsko dvorište, zajedničko dvorište. Ljudi u poduzeću počinju raditi u šest, kao i njezin tata. Tada počinje meškoljenje u dvorištu. Ona voli zvukove iz dvorišta, to su zvukovi ljudi koji rade. Dovikuju se, dogovaraju i muvaju po dvorištu. Oni su, zapravo, glas njenoga tate: on sjedi u kancelariji, ili je negdje na terenu, ali netko od njih uvijek je u dvorištu. Pali auto, pokreće dizalicu, lupa alatom, priča vic, smije se. Njezina buđenja ispunjena su srećom topline sunca, i zvukova ljudi iz dvorišta.
Diž' se!
Zašto?
Ponekad, kao jutros, nakon tog tona, to je jedino pitanje.
Zašto?
Djeca vole pitati zašto.
Obično pitaju, zašto je sunce žuto, ili slično.
Ona se, u sebi, pitala, zašto da ustaje.
Djeca su odraz roditelja.
U njezinom slučaju, majke.
Tako je ona postavila stvari; tata je ostajao u sjeni.
Nije ju nikad upitala naglas.
Pitanje bi glasilo: što će ti život, kad ga ovako živiš?
Kiši. U njezinome gradu kiša rominja. Oluje su rijetke, i uvijek nose pročišćenje. Inače, najčešće, kiša rominja. Kao jutros. Milijun sitnih kapi, zvuk umirujući, nježan, dominirajući: dodir blagosti kapljica vode na staklima, cijelo je jutro u njima. Zima, mrak; no i ovo jutro ima svoju poetiku, tužnu, ali nježnu. I zvuci iz dvorišta negdje zamriješe; sva je toplina jutros u romorenju kiše i mekoti kreveta. Sladak je osjećaj sigurnosti, lijenosti, u mračku topline plahti... Ipak, navila je sat, i budi se, da bi spriječila udar. Knjiga joj leži na prsima, i ona dremucka; vrijeme je preteško za buđenje u šest, pa i sedam. Mama ustaje u sedam, knjiga na prsima i upaljeno svjetlo dovoljni su, oči će lako otvoriti kad joj bane u sobu. Jesi ti budna, jesam, gotovo.
Puno bolje, nego 'Diž se!'. Iza 'Diž se!' slijedi pitanje, koje ovo jutro ne bi moglo podnijeti.
Jest, bilo je i puno toga lijepoga, no neizbrisiva su sva ona jutra s majkom.
Kad je odselila baki, kao čarobnim štapićem dobila je svoja jutra, samo svoja, u svoj njihovoj ljepoti.
Nitko ih više nije prekidao, i trebalo je vremena da nauči da je doista tako.
Otvoriš oči, sunce ulazi kroz prozor.
Možeš štogod hoćeš.
Strašan može biti osjećaj slobode!
Zapitaš se – što s njom činiti?
Umreš od straha.
- Najljepše mi je ujutro.
- Kako to misliš?
- Nitko na mene ne viče.
Muk.
Je li je povrijedila?
Nije li?
Mora biti da jest.
- Čekaj, kako to misliš?
- Pa… ma nisam mislila…
To je već jeka.
Nevažna, u njezinoj golemoj radosti.
Dobila je svoja jutra.
Divno je ujutro biti sama.
Osjećaš, da voliš – predivna spoznaja.
Nisi kao ona.
Imaš šansu.
Ona ti ju je dala.
Kad je rekla je: otiđi.
Poslije će ti je pokušati oduzeti.
Nema ničeg strašnijeg, od majčinskoga straha da bi dijete moglo biti sretnije od nje.
Ako je itko imao radar za prepoznavanje i uništavanje njezine sreće, onda je to bila njezina majka.
Nema boljega načina za uništavanje sreće u djetetu, od uništavanja njegovih jutara.
Slobodnih dana, praznika.
Normalni se ljudi tada vesele, ona tada baulja, jer pije.
Život u osjećaju da si nešto propustila, da neprekidno nešto propuštaš, to je bio njezin život.
Bože, kako ju je zbog toga žalila.
Jer i jest sve propustila.
Ona pamti svaki njezin topao dodir, mekotu njezinih ruku, nježnost njezina lica.
Najviše pamti mekotu njezinih ruku. I miris, miris stabla. Nije znala zašto, ali činilo joj se da majčine ruke uvijek mirišu kao kora kakvog stabla...
Voljela je, kad bi je pogladila po licu, tada je osjećala sigurnost.
Sigurnost u nježnosti dodira.
Tada bi bila majka.
Ne u zagrljaju, koliko u nježnosti dodira ruke na njezinu licu.
Tada se najjasnije razlikovala od sebe same.
Jutro počinje njezinim upadom, sa ili bez 'Diž se!', potom ispijanjem kave. Kavu joj ponekad kuha ona, ponekad je kuha sama. Kava je jaka, 'zemljotres', desetak žličica na dvije-tri šalice. Ona se voli dičiti: 'Ah, ja sam prije kave groooznaaa'. To je istina. Prve minute jutra prolaze u potpunoj tišini, ona leži na kauču, prekriženih nogu, s nekim već štivom u ruci, puši i ispija ono bez čega ne može. To je ritual, u koji se najbolje ne dirati, odavna je naučila; i ne bi imala ništa protiv, da nije posve nepredvidivo hoće li ovoga jutra biti naročito, ili manje ružna prema njoj.
Naročito, to je: 'Diž se, niš koristi, prebit ću te, uči, ajde u dućan'; a manje, manje je – tišina, povratak iz dućana dočekan poljupcima i smijehom, 'Znaš kakva sam prije kave…'.
Znam.
Znam.
Uvijek sve uz smijeh.
Ona je visoka, snažna žena. Ne toliko vizualno 'snažna', ne 'krupna', već snažna duhom i tijelom – bez puno milosti. Kada je bila djevojka, bila je prvakinja Jugoslavije u stolnom tenisu, toliko je fizički snažna. Ta snaga, to fizičko zdravlje, neizbrisivi su, ostali su joj za cijeli život: kad čovjek jednom otkrije da ima fizičku snagu, zauvijek je ostaje svjestan. Strahota počinje, ako ne otkrije i duhovnu. Još strašnije, ako je posve izgubi. Što te jutrima pokreće, ako ne duh, duh koji voli živjeti?
Oduvijek je bila zgodna.
Nagledala se njezinih fotografija iz mladosti, crno-bijelih uspomena na rad na aerodromu, u uniformi stjuardese, iz 60.-ih godina. Mačka, rekao bi svatko tko bi je vidio, rasna mačka. Tako i samo tako i jest djelovala na tim fotografijama, kao mačka, komad ženske, visoke, odjevene u seksi avio-kostimić: gore jaknica s izrezom iz kojeg ispadaju ludo bujne grudi, dolje suknjica do koljena, na savršeno oblikovanim nogama visoke potpetice priprostih drvenih 'natikača', stav i osmijeh crnokose Marylin Monroe, iza golemih, crnih sunčanih naočala. Poza seks-bombe koja može osvojiti svijet, kojoj svijet već jest pod nogama. Kaže: 'Imala sam više posjetnica, nego odrezaka od avionskih karata, haha!'. 'Toliko o muškarcima, draga moja. I zapamti: moraš igrati igru!'
Nije bila 'leteća, već 'zemaljska' stjuardesa. Za let, čovjek mora biti hrabar.
Kada je imala sedam godina, u prvom razredu osnovne škole, njezina je majka ugledala Emu. 'Kakva prekrasna djevojčica, kako predivne kosice, prava ljepotica!', uzviknula je, i pohrlila njezinoj majci, ne bi li je upoznala. Ema je bila njezin izbor, prijateljica što ju joj je majka odabrala da se s njome igra. Privukla ju je njezina ljepota, kao što čovjeka privuče slatko štene; čim ju je ugledala, poželjela ju je u svojoj blizini, u blizini svoje kćeri. Obje su djevojčice naizgled bile pomalo plahe, a Emina majka pozvala je njezinu u posjet; potom su otkrile da žive u neposrednoj blizini, i tako se prijateljstvo zakotrljalo. Djeci ne treba puno, djeca se vole igrati, a kako su živjele tek nekoliko kuća jedna od druge, ubrzo su počele jedna drugoj neprestance zvoniti na vrata. Smiješni, pravo dječji razlozi: 'ideš sa mnom u dućan', bio je jedan od najčešćih: dućan je bio, naravno, udaljen dvije naredne kuće naprijed, smisao je bio u vrckavosti i druženju. Voljele su se onako dječje nestašno, otvoreno, plaho, zločesto. Jednom, puno kasnije, već odrasla, rekla je Emi: znaš onaj osjećaj, kad ti se djeca rugaju. Ne, začudila se Ema, a ona potom shvatila da joj je ovaj osjećaj stvarala upravo Ema, i to naročito kad se radilo o fizičkome – uvijek je od nje bila znatno fizički inferiornija, nespretnija. Sjetila se i riječi: 'Ma daaaaj, ajde, što si tako---', uvijek u trenucima u kojima je iskazivala svoju plahost, neodlučnost ili fizičku krhkost.
Njezina majka uvela je ovo dijete u svijet njoj posve nerazumljiv, u svijet, naizgled, neusporedivo bogatiji, svakako rastrošniji i lakomisleniji od njezinoga, na način sebičan i isključiv, kakva je sva i bila. Uvela je ovo dijete u njezin svijet da se ona s njom druži, a možda i takmiči, a dogodilo se obratno – da je Ema provela život takmičeći se s njom, nikad je ne dostižući, živeći usred svoje bolne frustracije, i tiho joj ponekad zavideći. Tako joj je njezina majka još u sedmoj godini života osigurala, umjesto sestre ili brata što joj ih nije rodila, osobu koja je imala pristup njezinom svijetu, ali tek povremen, koja je s njima odlazila na ljetovanja, vikende i večere, ali koja se uvijek od njih vraćala u svoj pravi život, život u kojemu je, mislila je, bilo puno manje sreće nego u njezinom... Kakva zabluda! A sve zato što je ona šutjela, šutjela o svojoj majci, o njezinim ponašanjima za vikenda kod kuće, u kojima je ona tražila toplinu upravo u Eminom domu...
I tamo ju je i nalazila, doslovce na vreće: Emina majka bila je klasična, staromodna domaćica, koja je voljela kuhati domaću, ponekad tešku hranu, punu brašnastih zaprški, i vječno je njome nutkati. Dapače, kada bi duže boravila kod njih, koji sat, morala bi ondje jesti, ali ona nije bila dijete koje je voljelo jesti, kolikogod je hrana "tete", kako ju je cijelog života zvala, bila fina, i kolikogod se u tom domu osjećala udobno i sretno. "Teta" je bila njezina druga mama, koja je poštovala muža, Eminog patrijarhalnog oca, i koja je, kao žena, činila da sve da obitelj perfektno funkcionira. Taj mir kojim je teta zračila dok bi kuhačom miješala jelo što bi uvijek lijepo mirisom obojilo toplu kuhinju, ili dok bi u velikom dvorištu prostirala rublje, polaganim pokretima, bez i truna nervoze, djelovao je lječidbeno na nju. Jest, teta nije radila, živjeli su skromno od plaće njezina supruga, koji je bio radnik u tvornici, ali nikad je nije čula da se zbog novaca žali niti je vidjela da im ičega nedostaje. Kuća je bila iznimno uredna, kao i oni sami, dvorišna trava uvijek pokošena, zečevi i kokice namireni, a štagalj pun sijena divno mjesto za Eminu i njezinu igru... Bila je sretna ondje, vjerojatno barem onoliko koliko je Ema bila opčinjena njezinom "otkačenom", drugačijom majkom, i vjerojatno su zapravo pomalo obje zavidjele jedna drugoj... No ta je zavist bila nevažna, bitan je bio osjećaj prisnosti i udobnosti u međusobnom društvu, ma gdje bile...
Oni su bili majstori teatra skrivanja, njih troje.
Živjeli su naizgled savršen život, i svima trima bilo je stalo da nitko ništa ne zna o njihovoj pravoj stvarnosti.
Zapravo, vjerojatno ni sami nisu bili svjesni svoje prave stvarnosti.
Donekle je jedini svjestan bio tata; ona je dugo bila dijete, a majka je bila… njezina majka.
Tata, dosadni tata, koji je svakoga jutra odlazio na posao u petnaest do šest, dosadni, dosadni, dosadni tata.
'Što gnjaviš dijete', kazala bi mama kad bi je usput nečemu htio naučiti, nečemu, bilo čemu – razlogu zbog kojega pada kiša, ili načinu na koji se betonira cesta.
Tata je postao dosadni tip koji gnjavi tko zna kada u njezinu djetinjstvu.
Jedno vrijeme čak ga se i bojala. Mozgom, ne doista. Pravi osjećaj straha prema njemu nikad nije osjetila.
'Ti ne znaš kakav je tvoj tata.'
Ona to nije vidjela, to kakav je njezin tata.
Vidjela je samo da je beskrajno strpljiv, prema njoj nježan i dobar.
Ošamario ju je jednom, istukao jednom: kad je, kao trogodišnje dijete, nožice gurnula u rupe na ogradi balkona, nagnuvši se preko, da vidi što ima ispod. Uhvatio ju je u zadnji čas, i zatim izlemao kaišem.
Ona ju je mlatila kad god je bila nervozna, kuhačama, vješalicama, uglavnom, koje su ponekad i pucale na njoj.
Začudo, ni nje kao da se nije doista bojala; više nekako batina. Tek jednom, puno, puno kasnije, kad je već bila odrasla, shvatila je da je se jest bojala, i osjetila da je se itekako ima razloga bojati.
Postoje ljudi koji brinu o drugim ljudima naprosto zato što inače ne bi znali što sa sobom činiti.
Ovi su ljudi opasni.
Drugo je biće njima važno tek kao razlog njihova opstanka, dok ne pronađu drugi razlog – što se nikada ne dogodi. Prazni su, ne osjećaju u sebi stvarnu potrebu ni nagon ni za čime kreativnim; svoj smisao života oni vide u svojoj "žrtvi" koju prinose drugom biću. Govore o toj "žrtvi" neprestance, i ne sanjajući da se tako u njima nakuplja i kola mržnja, mržnja što prožima čitav njihov sustav, kao otrov, čekajući trenutak da bukne i raspe se svijetom, da se osveti zbog njihove silne žrtve.
Nitko ne može voljeti život koji se sastoji od uvjerenja u neprestanu žrtvu za drugoga, ma što zapravo od drugihndobivao...
Njezina je majka jednom rekla za njezinog oca da je, zapravo, glup. Tko li će znati zapravo zašto: to je bilo njezino viđenje stvari; bit će, ipak, zato što je ostajao s njom. Iako je, naravno, ona bila ta koja se, toliko, žrtvovala.
Životom s njima. S njim, ali i s njom. Predbacujući im to svakoga bogovetnoga dana.
Da bi umanjila svoju žrtvu, kad joj je vjerojatno već postala preko svake mjere nepodnošljiva, nju je s njezinih 17 godina poslala od sebe, svojoj majci.
Kad je bila mala, ponekad bi je obuzimalo uvjerenje da je posvojena.
Bio je to tek osjećaj, jer, fizički, sličila je toliko i ocu i majci, da sumnje nije moglo biti.
Ali osjećaj, osjećaj je bio neporeciv.
Osjećaji su uvijek neporecivi.
Strašna je spoznaja, koja te jednoga dana tresne posred čela kao golemi malj, da ništa što ti je majka govorila nisi trebala slušati.
Ništa.
Spoznaja o njezinoj beskrajnoj, sebičnoj praznini.
Dijete instinktivno vjeruje majci, misli da ona nešto zna.
Sve što ju je nju njezina majka ikad nastojala naučiti, može se izraziti riječju opstati.
Taj grč, taj sulud strah njezin, i istodobno, luđačka želja za preživljavanjem, obilježio je njihove živote.
Bila je rođeni kapitalist, udana za apsolutnog komunista, u doba socijalizma.
Žilava kao korijen ruže, lijepa kao ruža, surova kao korov – što ruža, u suštini, i jest.
Nikad nije bilo važno kako, bilo je važno, jedino, preživjeti.
Voljela bi da je makar pod starost stekla srce; no tek je tada postala doista surova, toliko željna još kojeg udisaja, da bi, činilo se, bila žrtvovala bilo koga i bilo što, samo da još malo poživi.
Nju, njenog oca.
Nju.
Kakvog smisla ima život takvog bića?
Često se to pitala, cijelog je života to pokušavala dokučiti.
Bogomoljke žderu muževe; ona je bila manje od bogomoljke, jer je žderala i vlastito dijete.
Nekim čudom, ona se, među nekoliko djece što ih je majka pobacila, jedno svjesno a ostale nesrećom ili nemarom, nekako uspjela provući. Kad se rodiš unatoč majci, fizički zdravoj a plodnoj kao crnica, rodiš se s borbom u krvi. Jedino, njezina je borba bila nekako tužna…
'Prestala sam pušiti, prestala sam piti, i kavu sam prestala piti dok sam tebe nosila; udebljala sam se trideset kila, trebalo mi je godinu dana da smršavim, ti nisi htjela cicati, morala sam izdajati mlijeko, cice su mi se upalile, mučila si me od prvog dana!', govorila joj je često. Bili su to dokazi njezine žrtvene ljubavi prema njoj; kad netko ne voli, i u dubini je sebe ipak nejasno, osjećajno, svjestan da ne voli, ne preostaje mu drugo no neprestano tražiti dokaze vlastite ljubavi.
Dokaze je najlakše naći u odricanju.
Nekoga vezati za sebe, predbacujući mu vlastita odricanja uporno i bez prestanka.
Njezina je majka u toj igri bila velemajstor.
Moraš igrati igru, govorila joj je ponekad, otkrivajući se.
Bože, kako je bila umorna od njezinih igara… toliko, da je u tridesetima i sama poželjela umrijeti.
A zatim je rekla – ja nisam ona, ja doista nisam ona. Mora biti da sam imala razlog zbog kojega nisam htjela piti njezino mlijeko.
Oslobođenje nakon Drugoga svjetskoga rata činilo se ništavno prema tom osjećaju.
Nađeš se siromašan kao crkveni miš, i slobodan kao ptica – istodobno.
Zastrašujuće. Prekrasno.
Strah je jedini pravi ubojica ljubavi. Strah za vlastiti život, život pod svaku cijenu.
Najpriprostiji, najslabije obrazovani i najmanje inteligentni uvijek se najviše boje.
Pomislivši prvi put da joj je majka naprosto glupa, nekako joj je i laknulo. Lakše je prihvatiti glupost od zločestoće, nebrige i egoizma. Glupost je misliti da se stvari mogu sakriti. Možeš cijeloga života igrati u društvu ulogu 'sjajne žene', žene koja mari, gine za svoje učenike, no doći će dan kad će tvoje dijete reći: mene ništa nije naučila. N i š t a. Čak ni jezik kojeg je cijeloga života predavala, čak i to su me naučili drugi. Ona nije imala vremena.
Da se makar na pola sata uspjela iskobeljati iz pakla vlastite slabosti, uma, jer tijelo je imala snažno i zdravo kao konj, da je makar jednom u životu sebi rekla 'Oh, what the hell!' – i pokušala nešto drugo, samo jednom, nešto što nema veze niti s jednim muškarcem, pa makar da je i otišla i ostavila i nju i oca… Možda bi se tada jednoga dana vratila, da joj objasni da život u Paklu nema smisla.
A možda joj je, zapravo, upravo tu poruku i slala, svojim načinom života?
Ali je i govorila: Moraš igrati igru. Neku čudnu, njezinu igru. Nikad, zapravo, nije shvatila što je majka uopće time mislila..
Jer je "igra" bez ljepote posve sigurno najveći besmisao na svijetu.
Kad je dobila svoja jutra, otkrila je svoju ljepotu.
Otkrila, da osjećaj što ga je u majčinu domu imala, osjećaj neposredno nakon buđenja, kada joj ona još ne bi banula u sobu, može trajati, zahvaljujući nečemu božanski lijepome što ona nosi u sebi samoj.
Otkrila, da se može buditi smiješeći se bez trzaja, jer se ne boji.
Bila joj je beskrajno zahvalna što ju je otjerala od sebe, da spozna da to nosi u sebi.
Taj apsolutni nedostatak straha, taj mir, tu radost života.
Probudiš se, i osjećaš da voliš.
Ima li ičeg ljepšeg na svijetu?
Tata je nastojao nadomjestiti mamu.
Možda bi bio uspješan, da mama uporno nije bila prisutna.
Lakše je nekoga nadomjestiti, nego izbiti njegova zlodjela.
Nježna ljubav teško može pobiti veliko zlo.
Teško, ali može: ako je i nježna, i snažna istodobno.
Takva je bila ljubav njezina oca.
On je imao sve materinske instinkte koji su njoj nedostajali.
Znao je kad treba popustiti, a kada pritegnuti; kada je vrijeme za razum, a kada za osjećaje.
S vremenom, sve dođe na svoje.
Neke se majke naprosto ne mogu pomiriti da više neće imati mjesto u životu svoga djeteta. Možda, ipak, najviše zbog straha…? Kad piješ, kad nemilice piješ, kad dijete gleda i sluša kako piješ, negdje u nekoj dubini svijesti znadeš da ćeš jednog dana trebati i to dijete, da brine o tebi. Moraš znati da te dijete neće napustiti kao "ružno-glupu", kako je majka znala reći. Muž može otići. Zaista, zaista može jednog dana samo naprosto otići. Tko će onda voditi brigu o njezinom, alkoholom izvitoperenom, mozgu?
Ali muž nije otišao. Ostao je, do vlastite smrti, podnijevši gro majčinog suludog napijanja. Ona je, pak, sa sedamnaest godina, otišla, baki, na more lijepi Kvarner. Nije da majka nije dolazila i napijala se i ondje, i za bakina života i kasnije. Ali bilo je to tada puno rjeđe... u neku ruku, zapravo, dosta podnošljivije. Iako, žena je žena, a majka je majka...
Ona je bila naročito nježno dijete. Toliko nježno, da je u djetinjstvu, do puberteta, bolovala od epilepsije. Petite mal. Buljenje u iracionalnu točku, koje dolazi samo od sebe, u nepredvidljivim trenucima. Pila je dugo godina i lijekove. Nikada se nije dogodilo da joj majka zaboravi dati lijek. Dala bih ti lijek pijana ili trijezna, uvijek: nikad nisam zaboravila. Nikad!
Jednom godišnje vodila bi je na pretragu, EEG, u Zagreb. Sjeća se da bi satima stajale čekajući u zagušljivom prostoru gusto zguranih ljudi. Potom bi joj, u ordinaciji, stavljali neke "priljepke" na glavu. Sestre bi se cijelo vrijeme šalile s njom, kako to već sestre čine kad dijete prolazi nešto neugodno. Iz nekog aparata izlazio bi papir s čudnim krivuljama, a doktor bi ga potom proučavao...
Majka bi je nakon pregleda uvijek vodila negde na ručak. Nikad nikome nemoj reći da ti nešto nije u redu s glavom, govorila bi joj. Tome je služio ručak, da ona zaboravi gdje je bila i što su joj činili. "Ako te netko pita, bile smo na izletu u Zagrebu"... A ona je slušala. Nikad nikome nije rekla da joj nešto nije u redu s glavom. Potom je, jednog dana, negdje u četrnaestoj njezinoj godini, doktor u Zagrebu rekao "Ona je zdrava!". Pamti majčinu neopisivu sreću, proslavljenu čašom nečega, na ručku.
Ako majka nad takvim djetetom strepi do kraja života, zašto ju je onda otjerala od sebe, i – tako rano?
Mora biti, da je ipak vjerovala da će se snaći, i to i bolje bez nje.
Rekla je: Poslala sam te od sebe, da ti tamo bude ljepše. Ljepše: negdje drugdje, bez nje. Beskrajno tužno.
Koliku li je krivnju ta žena morala nositi, što je to što jest?
Što? Uvijek isto, uvijek: boca. Boca. Boca. Boca.
Zato nikad nije mogla prihvatiti da je ona želi voljeti, unatoč svemu lošemu što je činila, sebi i njima?
Uz tatu se zato osjećala sigurna.
Bilo je dovoljno da je u istom gradu, pa čak i na telefonu, da, ma što se događalo, osjeća mir.
Tata je, najčešće, znao rješenja problema.
Kad se razbolio, kosnula ju je poput munje spoznaja da on neće uvijek biti ovdje, za njih, nju, majku.
Nekad ranije, znala je pokatkad sanjati da je tata umro; budila bi se u strašnom strahu; misli o životu bez njega užasavale su je.
Sve što si ikad o ičemu od njega naučila, morat ćeš početi koristiti, bila joj je prva misao.
Prošli su mjeseci dok se primirila.
Naučila sam puno, bit će to dovoljno.
A zatim, jedna druga, čudna spoznaja: sve to ružno, što se događalo u roditeljskome domu, što je majka činila, jest bilo strašno. Samo što je, kad je tata bio u blizini, prisutan, stamen u sposobnosti da podnese štogod i kolikogod trebalo, djelovalo manje strašno, donekle, do nekih godina – čak kao igra. Ima li oko nje još takvih strašnih stvari, koje nikad nije osvijestila, jer je tata još uvijek tu negdje?
I: kakav li je uopće njezin pogled na svijet?
Kad se pokušaš odmaknuti od sebe same, da se sagledaš, tek je to doista strašno.
Počneš preispitivati sve što si ikada u životu učinila; sebi, drugima.
Usereš se u gaće od straha.
Pomisliš, da ni ti ne želiš umrijeti.
Osjetiš, kao da gubiš neku moć.
Da si na raskršću, i moraš izabrati: ostati u paralizirajućemu strahu, ili krenuti naprijed, sa svime što znaš.
'Pametno', rekao bi tata.
'Luuudo!', rekla bi mama.
Ona leži, beživotno. Ona, djevojčica, prilazi joj, trese ju. I ne znajući što je smrt, provjerava je li živa. Ruka joj visi niz kauč, lice joj je mrtvo. Mlitava je, otužna, tragična, ružna, neuredna, polugola. Ona oko nje trčkara, zaziva ju. Lice joj se podiže, oči ubijene promilima tromo se pomiču u smjeru glasa djeteta što ga u svojoj mutnoj glavi čuje kao iz velike daljine, kao eho. Pruža ruku, i, nešto mumljajući, privlači je sebi. 'Poljubi me', kaže. Njezine usne dotiču njezino napudrano lice; još je uvijek drži za nadlakticu, nezgrapno, nesvjesno i grubo je potežući. Blago se otimajući uslijed neodmjerena, bolna stiska, ona se malo zanese, i nađe nosa zarivena u njezinu kosu. Najednom, otkriva: kosa, svezana u punđu, što je svakoga jutra u kupaonici presavija i kvači ukosnicama, smrdi. Gusta je i natapirana, rijetko je pere, nije zapravo ni čudno da smrdi. Izgleda uvijek uredno, lijepo, i ona ostaje šokirana, spoznajući u ovom kratkom, nenamjernom dodiru s njom, da smrdi. Kosa njezine majke smrdi; dio njezine majke, smrdi. Trenutak je to s kojim ne zna što bi; dijete nikad ne razmišlja o takvom čemu. Polako se izmiče, izvlači iz njezina stiska, to je jače od nje, dolazi kao nagon; osjeća da stiže, da je stigao, prvi trenutak u kojem je najednom, mimo iskrenosti njezine djetinje ljubavi, više ne može podnijeti. Kao iz vedra neba, instinktom jakim kao grom, prati je njezino pitanje: 'Voliš me?'. Prvi put u životu, ona zatiče sebe tako zbunjenu, da ostaje bez riječi. Šuti, stoji i samo ju gleda, kao da je jučer prvi put ugledala i nju, i svijet. Gleda, i šuti.
Tek mnogo, mnogo kasnije, shvatit će da je to bio sram.
Sramila se, ne nje, već: za nju.
Godinama zatim nagovarat će je da odreže kosu.
To pitanje, 'Voliš me?', i taj osjećaj, srama, obilježit će njezin život.
Kad je god povrijedi, pitat će je isto. Uvijek isto.
I uvijek će je iznova povrijediti.
Može li se čovjeka ubiti ljubavlju?
Dakako da može.
Može umrijeti od srama.
Jedini je spas u odvajanju.
Kad se počela odvajati, ne više fizički, mentalno, osjetila je da će se možda uspjeti i spasiti.
Ali borba je trajala. Predugo.
Bio je to čudan krug: majka i njezine divlje emocije, otac s nježnošću, strogošću, pouzdanošću, ljepotom znanja i kreativnoga, dosadni, dosadni tata; ona s potpunom zbrkom osjećaja, divlja i bješnja no što zna i nekako nejasno osjeća da doista u sebi jest.
Tako je željela mirno voljeti.
Onako, kako se osjećala jutrima u kojima se budila, sama.
'Što će ti to!', još jedna rečenica što je obilježila njezin život.
Što će ti on, što će ti to…
I: 'Ne možeš ti to!', treća. Najgora. Prava rečenica-ubojica.
Njezina se majka postavljala kao prepreka koju ona mora svladati, da bi mogla živjeti svoj život.
Znati kada, ubosti, u srce, skrenuti njezinu energiju s onoga što radi, do čega joj je stalo, na sebe. Uvijek na sebe. 'Voliš me?'
Neke majke toliko slabo osjećaju, vole svoju djecu, ili se pak toliko boje za njih, da ne vide, ne razumiju i ne žele podnositi spoznaju da njihovo dijete nije kao one. Koliko ima prvaka Jugoslavije u stolnome tenisu? A opet, nikad joj nije ni pokazala kako se drži reket. Provela je život pateći jer ona nije njezina kopija, i čineći sve da je u to pretvori. Za nju, sve – najgore.
Roditelj, koji nemilice povređuje svoje dijete, da bi ga potom 'spašavao'.
'Izbori se protiv mene', kao da je govorila.
A ona to nikad i nije htjela. Niti minute svog života nije se htjela protiv nje boriti.
Iz godine u godinu, činila ju je samo sve više tužnom.
Pusti me da živim, već jednom, samo je mislila.
Ja ne volim živjeti iz inata. Najmanje, tebi iz inata.
Tako ja nisam ja.
Ona je bila dijete koje se smiješi, pleše, pjeva, smije. Takva su djeca nježna, podložna propasti. Drugi ljudi kao da osjećaju da ona nose tajnu sreće, čudan mir, i lijepe se na njih, kao paraziti. A ona ih i ne znaju otjerati. Kada to i čine, silno ih boli; stoga to čine vrlo nerado.
Nema grada kojeg je posjetila, a da je nisu pitali: molim vas, gdje je--- Kao da – sve zna.
Čovjek s godinama postane samo još više ono, što je oduvijek bio.
U jednom je trenutku svog života, najednom, posve slučajno, shvatila da, i kad je osjetila potrebu nekome učiniti nažao, i tad je učinila dobro. Načinom.
Naprosto nije bila sposobna činiti zlo.
Čovjek se uplaši takve spoznaje. Najednom ti, posve neočekivano, sine, da tako možda i nećeš još dugo živjeti… Da ćeš dozvoliti da te ljudi… razgrabe.
A voljela bi osjetiti još puno sunčanih jutara. Voljela bi, zbog ljepote.
Potom je mislila, da ju je majka poslala tako rano od sebe, da se počne, nauči boriti.
Život jest borba, i nedaća, a i zla je puno.
Znala joj je reći: morala si vidjeti čega sve ima.
Ali, zar je morala vidjeti od nje? A, potom, bez nje?
I: zar je morala, kad bi se uspjela izboriti, uvijek slušati kako je to bez veze?
Uvijek misliš: majka nešto zna… koliko majki doista osjeća i upozna svoje dijete?
Ona za majku nikad nije osjećala pravu brigu.
Više ju je ljutilo kad bi se napijala, povređivala sebe i njih; ali brigu, pravu brigu, nikad nije osjećala. Samo obavezu.
Osjećala je, nejasno, ali sa sigurnošću, da ona toliko želi preživjeti, da nikad, kolikogod se činilo da to ipak čini, nikad doista ne prijeđe granicu.
Jednog dana palo joj je na um da je sve, cijeli cjelcati život njezine majke, bila tek gluma. Možda čak nesvjesna, možda toliko proizašla iz te korijenske potrebe, gladi za preživljavanjem, možda baš unatoč jednako snažnoj žeđi za bocom, da je u nekom trenutku života naprosto odabrala ulogu, i uživjela se u nju. Ulogu profesorice, u ondašnjoj gimnaziji, u kojoj su tada profesori bili visoko poštovani, a koju je odlično odrađivala, zbog čega nije pila tijekom tjedna. Toliko dobro, da je s vremenom izgubila. Sebe, svoje pravo, nikad pronađeno, ja.
Jednoga dana palo joj je na um da ona vjerojatno uopće nema pojma tko je ta žena što se naziva njezinom majkom, kao što to, po svoj prilici, ne zna ni ona sama.
Ima li, od ove, strašnije spoznaje?
Sjeća se, kako je kao dijete vjerovala kako su svi ljudi, svatko u svojoj profesiji, savršeni.
Doktorima je vjerovala baš sve, jednako tako službenicima, milicajcima, vatrogascima.
Otkud to uvjerenje da svaki čovjek radi svoj posao posve savršeno? Otkud taj osjećaj, da će ga svaki čovjek kojemu dade svoje povjerenje, znati opravdati? Da nema potrebe sumnjati u ljude i njihovu dobrotu? Da se njoj ne može dogoditi ništa, ali ništa, doista loše?
Otkud taj osjećaj, da će sve uvijek biti dobro?
Iz samo jednoga mjesta: njezine želje, potrebe, da u nj vjeruje.
Čovjek je ono, u što vjeruje.
Kada je imala šest-sedam godina, jednog joj je dana palo na um da bi, možda, kroz prozor mogla baciti hranu koju ne može pojesti, te da će je pojesti ptice.
Ptice su se često skupljale na njezinom prozoru, uglavnom vrapčići, ponekad golubovi.
Slabo je jela, njezino je hranjenje uvijek bio problem.
Tako je jednoga dana, dok mama nije gledala, sva uzbuđena svojom idejom, ali i djelom samim, kroz prozor bacila hrenovku, drugoga komad kruha, trećega sir… Ptice će pojesti.
Ali ptice nisu jele hrenovke, ni sir...
Nakon tjedan-dva, tata je došao na gablec, a između njih, kad je otvorila vrata, na otiraču, ukočila se hrpa gadne, usmrđene hrane.
Otkrila je, tako, da su njihovi susjedi čudni, zločesti ljudi, koji su bez ijedne ljudske riječi donijeli svu ovu hranu na njihov otirač, nadajući se da će ih posramiti.
Otkrila je i da je tata dobar, jer je nije istukao. Takvo se što ne čini, kazao je, ne uspjevši skriti prvo zaprepaštenje: kako ti je tako nešto uopće palo na pamet, i – zašto... Čovjek se zabrine, kad dijete odbija jesti, i baca hranu kroz prozor. Zabrinuo se jest, i na tome je ostalo...
A ona je, nekako, time bila zadovoljna, jer: mama, mama bi je prebila ko vola u kupusu – štogod to značilo. Rekla, da je 'sebično derište, koje nema pojma o milijunima gladnih, koje ju sramoti, nezahvalno, i vječno je gnjavi svojim nedostatkom apetita', sve – između vješalice i kuhače. Ako bi kuhača pukla, ljutila bi se, jer će sada morati kupiti novu, a znaš ti da to košta. Potrudila bi se da je isprepada, i ona bi sutra vjerojatno nasilu progutala štogod joj donese. Ali, koliko dugo možeš gutati nasilu, a da ti ne pozli?
Već ćeš jednom smisliti neki nov, pametniji način, da se riješiš hrane.
Ili – pobjegneš.
Upravo ono, što je ona, njezina majka, cijeloga života, činila.
Kad te puste da se sam o sebi brineš, s vremenom počneš voljeti jesti.
U dvadesetima, otkrila je da voli jesti, da uživa u hrani, da uživa u društvu. Da nema ništa ljepše, nego pozvati ljude u goste i gledati kako se oblizuju jedući što je ona dobroga skuhala, razgovarati s njima, smijati se.
Da to, što mama s njima, s njom i tatom, gotovo nikad nije jela, zapravo nije normalno.
Jer normalni ljudi vole zajedno objedovati.
Čovjek je društveno biće…
Sjeća se putovanja u tu arapsku, tada bogatu zemlju, imala je trinaest godina. Sjeća se da su se cijepili; samog leta i dolaska mutno, pa i boravka u rođakovoj kući gotovo da se uopće ne sjeća. Sjeća se uzbuđenja, zbog izleta, u Babilon i neka druga fascinantna mjesta, i kako je neprestano bila posve sretna i savršeno bezbrižna. Iz glavoga grada, najviše se sjeća uličica, takozvanih 'sukova', u kojima se 'tematski' prodavala svila, zlato, srebro – svaka uličica jedan proizvod; čak su postojali dućani u kojima se prodavalo samo 14-karatno ili samo 18-karatno zlato. Sjeća se silnih gužvi, neprestana migoljenja ljudi, i hoda uz mamu. Sjećanje govori da su čak bivale i same, ne sjeća se, u nekim trenucima, tate. Sjeća se mnoštva povika: 'Hello, where are you from?' – 'Yugoslavia!', odgovarala bi mama. – 'Aaa, Yugoslavia, Tito, leg!', Tito je upravo tada bio u bolnici, na umoru. A zatim: 'Beautiful, beautiful!' – riječi često upućene njoj, muških očiju, prepunih zanimanja, uperenih u nju. Sjeća se osjećaja svoje sreće, jer netko tako otvoreno misli da je lijepa. I njihovih lica, mladih, ogrubjelih, nasmijanih, deformiranih, ponekad ostarjelih, uvijek temperamentnih, gestikulativnih, znojnih. Sjeća se, na djeliće sekundi, neke nejasne nelagode, ali nikad straha. Ni trenutka pomisli, da bi joj se nešto, bilo što ružno, moglo dogoditi.
Čudan neki osjećaj sigurnosti uz takvu majku, i vjerovanje – otkud, kako? Ili, naprosto, nemar za vlastiti život?
Osjećaj, što se u čovjeku stvori kad nekoga tako očajnički voli, da nikad i ne pomisli na smrt, jer je, negdje u dnu sebe, prešutno, nesvjesno i dragovoljno, spreman za nj i umrijeti.
1. Jel da da ti nikad nećeš ništa ružno napisati o roditeljima?
2. Roditelje se mora poštovati!
3. Budeš li o roditeljima ružno govorila, sve će ti se to vratiti.
4. Nemoj lagati o meni!
5. Odi kod psihijatra, ali nemoj tamo lagati o meni!
6. Bila si normalna dok nisi otišla od kuće, onda su te sredili oni svi tvoji 'prijatelji'!
7. Nemoj lagati o meni!
- Ok. Neću.
Postoje ljudi koji se ne boje jer vjeruju u svoju inteligenciju, instinkt i želju za životom.
Postoje ljudi koji se ne boje jer im toliko nije stalo do života, da nisu ni svjesni da bi se trebali bojati, i za sebe, i svoje bližnje, svakog svog postupka.
Postoje ljudi koji se ne boje jer netko drugi uvijek brine o njima, netko tko je uvijek tu, za njih.
Postoje ljudi koji se ne boje jer drugačije ne mogu živjeti, zbog onog u njima, neistjerivog, koji i ne mogu birati: postoji samo jedan način kojeg mogu slijediti – makar ih odveo pravo u smrt.
Postoje ljudi koji se ne boje, jer… nekoga vole. I ništa drugo nije važno.
Jednom joj je majka rekla: Ti ne znaš zadržati muškarca.
Ne odgojiti dijete, ne naći čim kreativniji izražaj u poslu, već: zadržati muškarca.
Je li, onda, tata doista bio baš tako dosadan kako joj je govorila?
Ako je poetike 'nestalo' već prvih godina braka, i ako joj je poetika bila tako važna, kako je često govorila, kako to da ga je uopće htjela zadržati? Samo je jedan odgovor: da brine za nju. Jer je duboko u sebi znala da nikada neće prestati piti, ma što im i koliko stotina puta obećavala.
Postoji poetika, i poetika. Nekim je ženama 'poetika' i obitelj, i odgoj djeteta. Nekima, ne.
Je li ju otjerala od sebe, zato da njega ima samo za sebe? Ili zato da može piti? Ili oboje, u kombinaciji spašavanja vlastita otužnoga života...
Sigurno je, da je bila preslaba da makar pokuša promijeniti svoj život.
Nešto je u njezinoj krvi kolalo, što ih je svih izluđivalo.
Ponekad se najlakše prihvatljivom čini misao da nije voljela ni oca, ni nju, najmanje sebe. Dogodi se to, nekima.
Osjećaja ljubavi ona se sjeća najjasnije iz večernjih trenutaka, gledanja crtića i filmova, kada je i tata bio tu. Uz čitanja u njezinoj sobi, najjasniji, najmirniji osjećaj ljubavi dobivala je u tim večernjim sjedenjima pred televizorom, uz tatine dosadne pošalice, i smijeh. Uvijek: mir, i sigurnost.
Sve, ali sve, on je znao riješiti. Ili, ipak, nije?
Kao: kako usrećiti nju. Ona bi i u tim večerima bila napeta. Uvijek je bila napeta, kao napeta puška.
Možda je i njemu njezina sreća dugo bila 'izazov'? A zatim te, s vremenom, neuspjeh umori...
Kupovala joj je knjige, i ona će joj na tome uvijek biti zahvalna. Majka je u slobodnim trenucima, tijekom radnih dana, puno čitala, i knjige, pa i stručne, i časopise. Voljela je književnost, a kupovanjem knjiga njoj, tu je ljubav prenijela na nju. Ona je naročito voljela poeziju, Preverta, Elluarda, Ujevića, Tadijanovića, Cesarića, Parun... I poetiku glazbe, dobro sročene Azrine stihove, i mnoge još druge... Knjige su obilježile njezin život, gutala ih je, obje su puno čitale, svaka u po jednoj sobi. O knjigama nikada nisu razgovarale, nisu čitale iste knjige. Majka nije čitala poeziju, rekla bi da je za nju ta faza davno prošla. Nije to dobro, kad davno prođe faza poezije... a što onda u životu ostaje?...
Kad tate ne bi bilo, ona bi je, zbog nečega što je 'zgriješila', učas dohvatila, brzinski prebila. Ona mu o tome nije govorila. Ne zna zašto. To je, nekako, u njezinoj glavi, bilo 'između njih dvije'. Ne zna je li mu majka govorila kad bi je istukla. Nije ju nikad pitala.
Osjećaj, ponekad: njih su dvoje njih dvoje, par, dvočlana zajednica koja donosi odluke o njoj, odluke što ih mahom provodi majka. Odnosno: njih su dvoje isti. Ono: rekla ti je mama--, ili: tata ti je rekao—Ili: sad će ti tata doći da napravite to i to--- Ili: ako ti je mama tako rekla!---
Možda sam ipak posvojena?
Kad bi se majka napila, opet osjećaj da tako naprosto mora biti. To je nešto, što dođe i prođe. Kao, ljetna oluja. Koji put traje duže, i ružnije je. Ali, zapravo, nije ništa strašno.
Uvijek ta misao, ne osjećaj, da to, zapravo, 'nije ništa strašno'.
U teenagerskim godinama, taman negdje kad se prvi put jako zaljubila, otišla je pogledati prvi horror. U jednom trenutku, žena što je ubojica progoni nađe se, sva u strahu, mraku i izbezumljena, u nekoj sobi, ispred ormara. Dok unezvjereno i sva drhteći stoji i ogledava se oko sebe, najednom iz ormara ispadne, klateći se, za noge obješen, leš, gotovo je udarivši. U sljedećem trenutku, svu šokiranu i usred vriska, dohvaća je ubojica…
Jednog poslijepodneva, kada su bili sami, u nekom opuštenijem trenutku razgovora, ispričala je tati da joj se već neko vrijeme događa da, koji put i danju, ne može bivati sama u sobi. Neprestano pogledava u ormar, očekujući leš, odnosno ubojicu. Jučer ju je strah obuzeo u tolikoj mjeri da je ostavila ploču da se vrti na gramofonu i izjurila iz stana. Osjećaje je potakla neka pomalo jezovita, elektronska glazba, ti-ri-ri-ri, ti-ri-ri-ri… Naježila joj se svaka dlaka na tijelu…
Tata je gleda zaprepašteno. Izraz mu je lica zabrinut, zapravo i nije očekivala toliku zabrinutost; ne zna što je očekivala, možda da joj kaže da 'to nije ništa'. Obuzima je osjećaj da je pogriješila, da mu ništa nije trebala reći, da bi to već samo prošlo: ovako, izgovoreno, podijeljeno, dobiva još strašniju dimenziju. 'Ma gledala sam taj film, nisam trebala, neću više gledati horrore, ---' Izraz mu se ipak ne mijenja, ispituje ju, kaže: 'To nije normalno, možda bi o tome trebalo s nekim razgovarati—'
Ne sjeća se točno kako je razgovor završio, ali čini joj se da je vjerojatno najednom rekla nešto veselo, da razbije napetost, jer ju je pritiskala, a to nije voljela.
Ne pamti da su više o tome razgovarali, niti pamti da su se takvi napadaji straha više javljali; zna samo da je shvatila da horrori nisu za nju, i da ih više nikad nije išla gledati. Uostalom, zaljubila se, i počele su je mučiti druge, 'slađe brige'.
A ni tata je, na njezinu očajničku molbu, nije odveo na razgovor ni sa kime. Nikad ga nije pitala je li on, sam, ipak s nekime o tome razgovarao. Tko zna, možda i jest...
Nakon škole, živeći kod bake, upisala je medicinu. Baka je joj je bila velika "logistička pomoć" u njezinu studiranju. Bila je sitna, iznimno okretna ženica, rumenih obraza, vrijedna i savršena domaćica, koja je i cijeloj obitelji, na singerici, šivala. Spavaćice, njoj kao djevojčici hlačice i suknjice, kćeri i sebi kostime, djedu i sebi kapute... Djeda se ona nije sjećala, umro je od teške bolesti dok je još bila neveliko dijete; znala je samo da je baka pomno i dugo skrbila o njemu. Tako je, kad je ona doselila k njoj, baka živjela sama, i provele su zajedno dijeleći svakodnevnicu do bakine iznenadne, u osamdesetoj joj godini, smrti, prouzročene moždanom kapi. Samo je ona znala, koliko su joj, u razdoblju života s njom, značili bakini doručci, prostri za nju na kuhinjskom stolu, nakon bakih odlazaka u dućan po svježi kruh svakoga dana u šest sati ujutru... Baka je bila bila izrazito konzervativna, patijarhalno odgojena, i zbog toga bi se često znale porječkati, pa i posvađati, jer baka se silno bojala da koji od njezinih prijatelja ne izvrši kakav negativan utjecaj na nju. Čak do te mjere, da joj nije bilo milo da je itko od njih u njihovu domu posjećuje, premda je ona u školi bila odlikašica i družila se također s dobrom djecom, s kojima je raspravljala uglavnom o pročitanim knjigama i životu općenito... Ljeti, baka je iznajmljivala sobe turistima, a ona bi te mjesece provodila s roditeljima. Bio je to i razlog zašto su baku ljeti rijetko posjećivali, zbog nedostatka prostora. Zauzvrat, prije no što je odselila baki, majka ju je, vlakom, ponekad vodila k njoj, nažalost u svojoj uvriježenoj maniri opijanja i ondje, a baka je kćer, kao i svi oko nje, smirivala i tješila. Nije se to promijenilo ni kad je ona trajno doselila baki, u srednjoj školi, i zato bi uvijek željela da majčin posjet čim prije završi i da se ona može vratiti mirnom životu s bakom u njihovoj uobičajenoj svakodnevnici. Baka i unuka, unatoč razmiricama, voljele su se, a ona je osobito cijenila toplinu bakina doma. Jednog će dana ondje ostati sama, a dom će naglo postati hladan i prazan. Bit će to na njezinoj drugoj fakultetskoj godini.
Medicinu je upisala želeći završiti psihijatriju. Tako je uvijek govorila, završiti psihijatriju. Zamišljala se u stolcu, s pacijentima ispred sebe, jer su joj se ljudi oduvijek povjeravali, osjećala je da je dobra u slušanju. Začudo, u toj slici, sama se sebi uvijek činila jako ozbiljnom, posvećenom pozivu, profesionalnom; nešto je u tom zamišljenom uredu bilo iritantno, turobno, i povremeno joj je padala na um misao – što ako joj jednog dana naprosto dosadi slušati sve te tuđe probleme? Što ako poželi neki drugačiji život? Što, ako nakon deset godina studiranja, shvati da ona to uopće nije htjela? Potom joj se, nakon bakine smrti, zbog depresije u samovanju, počelo događati da ne može pamtiti gradivo; s vremenom, sama sebi počela se činiti najglupljom na svijetu: ponavljaš, i ponavljaš, a mozak briše, i briše, i na vježbama nikad ništa ne znaš, glupa si. Nakon tri godine mučenja, tata je rekao da je dosta toga. Čim se ispisala, osjetila je golemo olakšanje, i golemu prazninu. Osjećaj, da ne mora više u onu zgradu, među one ljude, kojima nije dorasla, sramotiti se. Kasnije će posve izbrisati taj život, kao da se nikad nije ni dogodio.
U tridesetima će, "igrom sudbine", odnosno svega doživljenog, ući u ured psihijatra točno onako 'turoban' kakvoga je zamišljala kao svoj, na fakultetu, i tog će čovjeka protumačiti kao dobroga, ostarijeg doktora, ali jednako nedovoljno zainteresiranoga kao što je sebe vidjela u eventualnoj ovoj ulozi, nakon zamišljenoga niza godina. Neće imati osjećaj da je razumije, niti da mu je doista stalo. Doživjet će ga, ne vjerujući mu, kao površnog, premda korektnog čovjeka, ali kao da je mu je odavna dosadilo pa već neko vrijeme tek kima glavom, uglavnom samo zgrćući novac. Mislit će: i psihijatri su ljudi, ali svaki bi čovjek, kad shvati da se potrošio, da više nema što dati, ma što radio, morao promijeniti zanimanje, zbog sebe i svih oko sebe. Gledat će ga sumnjičavo, pričat će mu ovo i ono, ali ni trenutka mu neće vjerovati. Prvi će mu put povjerovati tek kad je pošalje kući, da piše. Ni tad u prvi mah, mislit će: hoće me se samo riješiti. Tek kad ponovno, jer uvijek je pisala, pa prestala, počne pisati, pisati sa i o osjećajima, shvatit će da mu je bilo stalo do nje.
Shvatit će, i da je možda i pogriješila napustivši fakultet, jer bi i njoj vjerojatno cijeloga života bilo stalo do drugih ljudi.
Shvatit će, što je, i kolika je, snaga, krivnje.
- Što pišeš?
- Markove konake.
- Lijepo sam te pitala.
- Markove konake.
Osjetila je zebnju u njezinu glasu.
Želi li zaštititi nju, ili sebe?
Otkud osjećaj da će tata sve riješiti, kad nikad nije uspio prekinuti krug?
Otud, što je uvijek bio ovdje za nju, kad bi mu se obratila.
Rijetko.
Uvijek je sve držala u sebi, sve nastojala rješavati sama.
Osjećaj, da se jedino na sebe može doista osloniti.
Što i nije strašno, ako te netko zbog toga ne krivi.
Bilo izvana, bilo u glavi.
Sjeća se sebe, u 'ciganskoj' suknji, šarenoj, na goleme cvjetove, kako pjeva i pleše u Eminu dvorištu, pravi show. Svih ih zabavlja, svi joj se smiju, plješću. Dobro pjeva, ima sluha, ima ritma, dobro i pleše, ne srami se, sretna je, osjeća se sjajno, vidi da uveseljava ljude, voli uveseljavati ljude. U njoj je neka radost, želi je podijeliti sa svijetom. Tkogod kaže da je nešto teško, ona kaže: nije, gle, to ćeš tako i tako! Kad netko plače, ona kaže: oh… ali proći će, vidjet ćeš, sve prođe! Ona i Ema se uvijek puno smiju. Kad se mama napije, i pošalje je u dućan po još, ona ponekad sakrije boce u podrum, i otiđe Emi, prešutjevši išta, pa ondje provede sate i sate, ne misleći, pričajući o posve drugim stvarima. Ona zna, naučila je, da ona kod kuće ništa ne može promijeniti, i bori se za sebe. Bori se radošću, i smijehom, puna ih je. Ono ružno, što se kod kuće događa, nešto je što nema veze s njom. Njezin je svijet drugačiji, sretniji, pamti samo lijepo, sve drugo briše.
Čovjek to doista može, ako cijeloga života nema uza se nekoga, tko ne odustaje od ružnoga.
Zašto, zaboga?
Jednom će, puno kasnije, pomisliti da nesretni ljudi naprosto ne vole sretne ljude, ili da ih vole neko vrijeme, a da ih potom počne nervirati njihova sposobnost da ostaju sretni, unatoč nedaćama, i vlastiti nedostatak sposobnosti da se više usreće. Potom u tom međuprostoru, neinteligencije, i turobnoga, zapretenoga duha, punog irealnih, primitivnih strahova, ponekad Možda u tom međuprostoru, nastaje zavist?
Kako boli ta misao…
Život je težak, govorila je njezina majka.
Sve se u životu može, s lakoćom, i pameću, ako se hoće, govorio je tata.
Život je lijep, govorila je ona.
Ne želim da ona bude u pravu! Ona, ubojica duha.
Kad čovjek padne na dno, kad zna da je dotakao dno, onda treba pokazati snagu duha. Svatko zna kad dotakne dno. Majka nikad nije doista ustala, samo se povremeno pridizala. Dozvolila, da je život, u suradnji, nikad do kraja osviještenoj, s alkoholom, poklopi. Ako se ona ičega bojala, to je bilo to. Osjećala je taj strah u sebi, jedini svoj pravi strah; pojavio se najednom u tridesetim godinama, u vezi s tatinom bolešću. Osjećala, da je vrijeme za slalom, ako ikada, onda sada.
Kako? Kako? Nekako... bilo kako...
U traženju puta, spoznala je da su jedine dvije strasti što ih je ikada nosila u sebi, seksualna i intelektualna strast. Svaka druga, destruktivna strast, bila joj je neopisivo mrska. Sve što je u životu htjela, bilo je izbjeći zamci, mogućnosti bilo kakve destrukcije. Jedino što je doista prezirala, bila je destrukcija. Sve vrste destrukcije, od ratova, svađa, spletki, deračine, tuče… Sviđala joj se Francuska, kao zemlja u kojoj se stvara. Dno je dotakla, kad je prvi put u sebi osjetila destruktivan nagon. To je, nekako, morala izbjeći.
'Ja ne znam živjeti u strahu.'
Kad te jednom dotakne strah, valja ga se riješiti. Destrukcija je uvijek drugo lice straha. Nitko ne uništava 'iz sporta', jedino iz kukavičluka, nesposobnosti suočavanja sa samim sobom. Čak i oni koji doista djeluju kao da uništavaju iz zabave u kojoj uživaju, tek su dno bijede i kukavičluka.
Najgore su ljubavne kukavice.
Korijen je isti – kukanje, kukavičluk.
Hrabri ne kukaju, hrabri žive, pa kako ispadne.
'Ne treba se bojati kita, već njegova straha'. (Moby Dick)
Može li se čovjeka naučiti hrabrosti, ili je hrabrost naprosto nešto što nosiš, ili ne nosiš, u sebi?
Hrabrost je svladavanje vlastitoga najvećega straha, štogod to bilo. Nekome, let avionom, nekome odlazak u dućan, nekome odbijanje odlaska u dućan.
Nema se tu što razgovarati. Ili je imaš, ili je nemaš.
Majka je više htjela preživjeti, nego živjeti. Koristila se čime god, da preživi: svim sredstvima, svim ljudima; njima dvoma. Negdje između, u ludilo ju je otjerao osjećaj da to nije to. Da i ne živi. To čovjek osjeća u sebi. Mora donijeti odluku. Ona je nikad nije donijela.
Procijepi su gadna stvar.
Kukavice se uvijek koriste lukavštinom. Smijeha i radosti ima malo, grča puno. Milijun razloga za svakakva raspoloženja, sredstva i načine. Milijun opravdanja za nemoguća ponašanja. Sad kad razmisli: živjeli su u socijalizmu, dobro situirani, poštovani, imali su sve uvjete za sreću. Čega se toliko bojala, čime bila toliko nesretna? Jedino što joj pada na um, jest 'monotonija'. Ali, ne dolazi li monotonija, praznina, iz čovjeka samog? Ljudi, koje ništa doista ne zanima, osim gola preživljavanja… Brrrrrrr….. Mora biti, da se čovjek sam u sebi smrzne, kad osjeti takvo što…
Njoj nikad nije bilo dosadno. Ako nije čitala, gledala je s golemim guštom dobar film; ili se družila s prijateljima, ili pisala. Dosadu naprosto nikad nije osjećala, jedino doista dosadno i isprazno bilo joj je peglanje, što je rješavala guranjem filma u video. Češće bi osjetila žudnju za nečim što joj je u tom času bilo nedostupno: buzara od prstaca, put u zanimljivu zemlju, druženje s prijateljima koji su odselili daleko, još jednom osjetiti divotu bezbrižnih studentskih dana… Dosada je praznina duše, kaže poslovica. Ima li jačeg povoda strahu od toga?
Kad ne bi znala nešto što je trebalo napraviti za zadaću, i kad bi pitala mamu, ona bi joj je riješila. Bez objašnjenja, bez truda da joj prenese znanje. Na brzinu, tako da se u njoj stvarao osjećaj da se nje nastoji riješiti. Ponekad bi joj se to i sviđalo, ponekad je ugodno dobiti rješenje neke muke 'na pladnju'. Ali koliko često dobiješ to u životu?
Kad bi pitala tatu, on bi mogao sjediti satima uz nju, dajući joj smjernice i čekajući da sama shvati. Išao joj je na živce, ali nešto u njoj to je više voljelo. Naročito osjećaj, kad bi konačno shvatila. Taj je osjećaj uvijek, ali uvijek, bio prekrasan.
Nekad, dugo, bila je uvjerena da se njoj ništa ružno ne može dogoditi. Ništa doista ružno. Da naprosto ima sreće. Vjerovala je u sebe i svoju sreću više no u išta na svijetu, širila ovaj osjećaj i živjela u njemu. Zapravo, ništa doista ružno i nije joj se nikad dogodilo, ili ona to bar tako nije vidjela; ljudi je jesu razočaravali, zaljubljivala se i patila zbog toga, boljelo ju je sve i svašta, i najružnije su bile neke bolesti što su je povremeno snalazile.
O strahu ne valja razmišljati, treba ga napadati. Kao u boksu, bez milosti, vješto i sportski.
- Ajde, mama, digni glavu, i idi dalje, stoput je u djetinjstvu izgovorila.
Prisjeća se trenutaka laganja na telefon o maminoj 'gripi', zbog koje neće doći na posao. Sjeća se jednog njezinog opijanja, s jakim mamurlukom što se protegnuo na radni dan, i njezina nastojanja da je na posao otpremi u 'čim boljem stanju'. Sjeća se osjećaja da je važno da mama ode na posao, i sebe kao poslanika koji će u tome uspjeti. Sjeća se maminog nećkanja, osjećaja da ne može, i njene sumnje da će ljudi primijetiti. 'Ma neće, neće jer im neće pasti na pamet, a ako i primijete, tko ih šiša, glavno da ona uspije otići, zbog sebe.'
Kad se vratila, bila je sretna što je otišla.
Obje su bile sretne.
Po treptaju, nijansi intonacije glasa na telefonu, uvijek je znala koliko je popila. Po tromosti pokreta ruke, po njihaju glave, po načinu na koji bi treptala, po najsitnijim detaljima, jedva primjetnim drugima. Bilo je dovoljno pola sekunde da procijeni situaciju. Kad je poodrasla, i kad je mama postala agresivnija prema njoj, u tih bi pola sekunde odlučivala hoće li ostati ili izaći. Ponekad bi izašla naprosto zato što nije imala želudac tog trenutka slušati neku od priča. Alkoholičarske priče, što se uvijek ponavljaju, vrte, na temu prošlosti, i ponavljanje, dokazivanje osjećaja nesretnosti. I ne pamti koliko joj je puta uništila, inače sretan, dan. Uništila, inzistiranjem na crnoj priči, neodustajanjem. Da je makar bila tako ustrajna u svemu ostalome… S vremenom, postala joj je najviše dosadna. Svi ostali osjećaji pomalo su se izgubili. Sve što je htjela, bilo je da već jednom prestane. Da je makar jednom iznenadi dolaskom, izostavivši proceduru. Čemu se i radovati, ako unaprijed znaš da ćeš doživjeti nešto što ne možeš voljeti? A i, dosadi trošiti resurse vlastite sreće na nešto što netko nikako neće, ne zna, ne umije zaustaviti. Cijelog je života izigravala klauna, u očekivanju jednog njezinog smješka. Voljela je to činiti, dugo je vjerovala da ima moć usrećiti je.
Svakakve gluposti djeci padnu na pamet.
Mora biti da ju je i usrećivala kad je bila dijete, ali, s godinama, ona je to nekako izbrisala. Najviše se sjeća majčine silne brige, strepnje, kada bi se ona nekuda otisnula biciklom. Potom odmah njezinih upornih solaža kad bi izašli utroje, uvijek se nekako odvajala, već bi našla način, i vječitih ciničnih komentara na sve i svašta; zatim prepada 'moraš učiti, moraš ovo, moraš ono', pa upropaštenih vikenda, slanja u dućan po još, batina kad bi dobila lošu ocjenu ili nešto slično…
Sjeća se i doručaka za njezine prijateljice, nevjerojatno bogatih, na "tacni" što je vrvjela salamama, namazima, paštetama, ribom, đemovima, pecivima...uz majčin osmjeh, zadovoljstva što djeci pruža takav, bila je svjesna, užitak: njezine prijateljice godinama će spominjati ove doručke kao nešto doista posebno... Pa potom promenade učenika, nje, sretne, u društvu učenika, i nje, ponosne, jer je to njezina mama. Učenici su je voljeli, davala im se, bila je dobar profesor, i sviđala im se, jer je bila lijepa.
- Mama.
Ništa.
- Mama.
Ništa.
- Mama.
- Prestani me zvati, mama, mama!
Tišina.
Još tišine.
- Teta?
Kad je imala petnaest godina, usred noći netko je pozvonio na vrata. Spavala je, čula je neko komešanje, nije se naročito zainteresirala, jer se i nije razbudila, nije joj doprlo do mozga da je noć i da je neobično to, što se događa. Najednom, u sobu su joj ušle mama i jedna njezina prijateljica, uplakana i izbezumljena: njezin je otac, u nastupu alkoholnog ludila, prebio njezinu majku, a digao je ruku i na nju, i ona je, od navale užasa, pobjegla, dojurivši k njima, njoj. Slušala ju je i grlila, još pospana, potom se pomalo razbudila, sve u nevjerici; osjećala je da je treba, i bila je ovdje za nju. Te je noći ona kod njih prespavala, u njezinu krevetu. Dugo ju je ljubila, ne ispričavši joj ni slova o sebi i svojoj majci.. Uskoro su se njezini roditelji razveli, a jednog su se dana, mnogo kasnije, čak uspjeli i pomiriti…
Sutradan, kad su ostale same, njezina je majka rekla: 'Ah, moš si misliti, i to je neki razlog da ona tako dojuri, pobjegne od kuće, ne znam kako ju samo nije sram!
Sram, koji će obojati će njihove živote u mrak.
Ponekad, osjećala bi bijes, jer nitko ne zna kakva je majka zapravo. A opet, toliko je voljela što je svi koji je vole, vole, i sve dok nije otišla od roditelja, nikad nikome nije ispričala ništa što se u kući događalo. Konačno, majka je radila javan posao, cijeli ju je grad poznavao. Sjeća se osjećaja užasnoga bijesa, kada joj je jedan momak jednom dobacio da joj je majka 'pijandura'; posve neočekivano sebi samoj, udarila ga je, opsovavši mu nešto, i poželjevši mu u sebi sve najgore. Poriv, da je obrani, da stane na njezinu stranu do mjere da se potuče za nju, i spoznaja da ljudi ipak pričaju o tome, da se to ipak zna, da taj mulac to zna, da je odnekud čuo, da neke budale pričaju svašta o njezinoj majci, pomiješali su se u emociju što ju je na mjestu razdrla. Bila bi u tom trenutku učinila baš sve, da može vratiti vrijeme u moment neznanja. Dugo ga je, dugo mrzila.
Majka ju je voljela izvoditi u restorane i kafiće. Uopće se ne sjeća što bi tada pričale, sjeća se da ju je vodila na ribu, obožavala je ribu, školjke, rakove, i njih bi dvije zasjele, njoj bi naručila škampe na buzaru, a sebi neko piće, tada uglavnom vino. Jedna je uživala jedući, druga pijući. O čemu li su razgovarale? Kao da i nije bilo važno; važan je bio osjećaj, da joj majka daje, samo njoj, da je sretna, i da se dobro osjeća. Da li? Jer, majka je pila. Koliko li je kilotona krivnje proizašlo samo iz tih izlazaka?
S dvanaest je godina dobila prvu menstruaciju; majka joj je i prije objasnila što je to. Prihvatila je ovu pojavu kao nešto ni važno ni nevažno, nešto što će jednog dana doći, niti se radovala, niti zabrinjavala. Nije joj bilo ipak jasno kako se s tim spava, a da se ne načini nered; to je pitala Emu, ona ju je dobila prije od nje. Ema je bila jako važna, a ona se beskrajno čudila, ne shvaćajući posve; vjerojatno zato što menstruacija spada u one stvari, koje ostaju posve nedokučive, dok ih se ne iskusi. Sjeća se odlaska na zahod, pogleda na gaćice, i kapljica krvi, trenutnog uzbuđenja, i istodobno i dileme: je li to to, ili nešto drugo, neka bolest, strašna? Sjeća se, da je šutke ukrala majci jedan uložak, i zatim malo pričekala; kad se krv na njemu nakupila, rekla joj je da misli da je dobila menstruaciju. Ne sjeća se majčina odgovora, ali štogod da je rekla, potakla ju je na korak dalje: da joj uložak donese pokazati, je li to stvarno to?
- Fuuuj, ti nisi normalna, ti stvarno nisi normalna!
- Je li, ili nije?
- Jeee, ostavi me na miiiru, bježi!
Tad joj se prvi put učinilo, da ono što joj mama govori, da je sve može pitati i reći joj, kao prijateljici, i kako reagira, kad se nešto dogodi, baš i nema puno veze jedno s drugim; nije shvaćala zašto se ljuti, ako je to prirodno. Iznad svega, ipak,prevladao je osjećaj radosti da je sada i ona ima, uz nešto osjećaja brige – da ne uneredi krevet.
Taj osjećaj, nesrazmjera teorije i prakse, obilježit će njihov život.
Neće biti nijedne važne stvari, za koju joj neće reći da je lijepa i 'super', dok je ne proba.
Gnjavit će je, da joj sve govori, a ona će joj pokušavati vjerovati.
Zatim će joj ona, uvijek, sve okaljati.
Konačno, prestat će joj išta govoriti.
Prestat će joj vjerovati.
Fascinantno je, kako se uopće ne sjeća o čemu su razgovarale.
Najviše joj se čini da ju je neprestano ispitivala o njoj, sve, do najsitnijih detalja. A ona bi joj pričala, uzbuđeno, s povjerenjem, o dečkima u koje se zaljubljivala, događajima u školi, prijateljima. Uvijek je sve znala 'izvući' iz nje; možda je zato u pubertetu počela krasti, ta je djelatnost bila, u odnosu na majku, samo njezina, tajna, dajući joj osjećaj slobode. Nisu to bile 'ozbiljne' krađe, krala je mahom slatkiše, i to ne sama, njih tri curetka kraduckale su zajedno, za vrijeme odmora, ili nakon škole. Osjećala se spretnom, a i voljela je osjećaj zajedništva njih triju: povezivala ih je tajna, i same su sebi djelovale kao 'Amazonke', koje mogu sve, protiv svakoga. Kod nje u sobi bilo je 'skladište', u samom kutu, ispod nekoliko deka; više su, naime, uživale kradući nego jedući, premda je i sam čin žvakanja sadržavao slatku mističnost pobjede; a zatim je ona jednog dana, nekih godinu dana kasnije, rekla sebi samoj da je sada dosta, prenijevši odluku i curama, i tako je ova priča završila, bez da su ikad uhvaćene. Bilo je tu i tračka želje da bude uhvaćena, no ipak samo tračka, prevladao je užas na pomisao kakvu bi nesnosnu sramotu nanijela roditeljima, i što bi potom uslijedilo; nije doista htjela takvu krivnju…
Uvijek taj osjećaj srama. Proganjao ju je cijelog života Da je ona za sve kriva.
Ti si moja sramota. To joj je govorila.
Jednom je sama ukrala u cvjećari neki sitan cvjetni aranžman, namijenivši ga majci za Dan žena. 'Otkud ti to?', upitala ju je sumnjičavo.
'Uštedjela sam od džeparca.'
Dugo ju je ispitivački promatrala, da na koncu ipak ništa ne bi rekla; vjerojatno ipak nije mogla zamisliti da bi se kćer, koju je ona odgojila, čija je ona majka, usudila njoj učiniti takvo što.
A ona je beskrajno uživala u svojoj, možda prvoj pravoj, pobjedi nad njom: ne samo da je nije pročitala, već je i primila ukraden dar.
Kad je poodrasla, majka joj je počela govoriti o sebi, najintimnije kad bi bila najpijanija. Doznala je sve o njezinim vezama, svim njezinim vezama, oduvijek, o prirodi svih njezinih veza; govorila je i o odnosu s tatom, o njenom viđenju odnosa s tatom. Slušala bi je, ponekad bi je zdušno mrzila, govorila je previše, toliko intimno da ona nije znala što da s tim učini. Osjećala je da trpi, da joj je dosta, činilo joj se da joj je najviše dosta njezina pijanstva, no više joj je bilo dosta njezinih priča. Osjećala je da njezino ja zatrpava svojim ja, bezočno i agresivno preko svake granice, ikakvoga, kamoli dobroga ukusa. Nastojala je slušati na pola uha, ali neke se priče urezuju, kao slike. Nitko ne želi doznavati detalje majčinih seksualnih odnosa ni u adlescenstskoj, kamoli nekoj kasnijoj dobi… Poželiš to izbrisati, jer nikad nisi ni željela znati. Koristila ju je kao svoju slušačicu, rupu za istresanje, kad god je imala potrebu istresati iz sebe. U nekim je godinama više doslovce nije mogla podnositi. Bila je napasna, bila je krajnje sebična, bila je sve, samo ne majka.
Umjesto da odlazi psihijatru, pričala bi, u pijanstvima, njoj, sve što bi joj palo na um. Bila je toliko sigurna u sebe i svoju vlast nad njom, da nikad nije ni pomišljala da bi se ona mogla usuditi ikome išta o njoj prenijeti. I: 'Nemoj lagati o meni.'
Teško se o toj ženi može lagati; manje-više, štogod da se kaže, može biti istina.
Ljeta, sva ljeta, uvijek, provodila je šećući stanom u grudnjaku i gaćicama; grudi bi joj ispadale na sve strane, korak bi joj bio odlučan, glas naredbodavan: učini ovo, napravi ono, što radiš, idi ovdje, ručak. Bila je beskrajno, beskrajno dominantna, seksualno napasno izražajna, s godinama dosadna. Sebi, kao da takva nikad nije dosadila. Tko zna što je zapravo mislila o sebi? Držala se uvijek beskrajno visoko; a ona je znala da se ne voli. Zato, i samo zato, sve joj je opraštala: najtužniji su ljudi koji sebe same ne mogu voljeti.
Nemoguć je osjećaj, kad ti se u jednom trenutku učini, da je sve što ti je majka ikad ispričala, hrpa gluposti. Pitaš se, zašto si to morala slušati? Kako bi izgledao tvoj život, da nisi? Koliko ti je oduzela? Puno. Puno.
'Ja sam te rodila, ja te mogu i ubiti.'
E, ne možeš.
Čudna je to kombinacija, osjećaj nekog glupog, krajnje naivnog povjerenja, uslijed majčinih dolazaka, da se ovog puta neće ništa loše dogoditi, a potom i isključive samostalnosti, uslijed potrebe za snalaženjem, kad bi se majka ipak napila. Ona je imala svoje mišljenje o stvarima, svoj doživljaj svijeta, posve neovisan o njoj; kao dijete, napisala je u dnevnik 'Mama opet histerizira.' Majka je to pročitala, i poludjela; ali to je bila istina, i to blago izražena. Kad je otišla od kuće, nije se bojala 'svijeta'; imala je osjećaj da može rješavati stvari; jedva je dočekala da se nje riješi, nje, i njezina zadiranja u njezino ja, nje i njezine degutantno dominantne persone. Nema niti jedne stvari koju bi ona napravila, a da je majka smjesta ne bi usporedila sa sobom: znaš, kad sam ja… Negdje u sebi, ona je osjećala da to nema veze s njom, da je njezin pogled na svijet drugačiji, da ona doživljava stvari drugačije, da su ljudi s kojima se druži drugačiji od ljudi s kojima se majka druži, i negdje duboko u njoj, posve nesvjesno, rastao je bijes zbog nepodnošljiva nametanja njezina, i samo njezina, pogleda na sve. Ono je proizlazilo iz potpuna nepovjerenja prema njoj, iz uvjerenja da 'samo ona zna' što je za nju dobro, uvjerenja toliko prirodna majkama, no s godinama, počelo je shvaćati da nitko i ništa za nju nije dobro – osim, dakako, nje. Njezini su prijatelji bili 'glupi', 'odrasli', 'bezvezni', 'sebični'; njezini dečki je 'nisu voljeli', ništa što je činila nije vrijedilo; bila je utjelovljenje zastrašivanja.
S vremenom joj je sve počela skrivati, sve što čini, sve što misli, sve što osjeća. Jedino što je još htjela, bilo je da je konačno pusti na miru. Da je pusti da živi svoj život kako zna i umije, pa ma kako i ma kada završio.
Kad ti roditelj toliko ne da živjeti, osjetiš da te, od neke velike tuge, i prolazi volja za životom… ružan, ružan osjećaj.
Odavno je prestala mariti za njezino mišljenje o njezinu životu, pa i njezinim uspjesima. Ne dozvoliti da joj išta znači kad joj majka kaže: bravo, bio je jedini način na koji je mogla osjetiti da je sretna. Čovjek je, u jednom trenutku, sretan jednom stvari; potom poželi nešto drugo, okreće se nečemu drugome; to je prirodan tijek. Njezina majka nikad nije promijenila ni posao, ni muža, ni grad u kojemu je živjela. Mijena, kao prirodan tijek života, njoj je bila nepoznanica. Zato je sve što je ona činila, doživljavala kao konačno, i stoga, tragično. Ona je, pak, sve što je činila doživljavala kao trenutno, stoga zanimljivo. Radovala se promjeni, radovala se osjećaju u sebi koji će je potaći da sutra učini nešto novo, posve novo. Osjećala je sebe, osjećala da je sposobna mijenjati se u okvirima koje osjeća i poznaje, osjećala se slobodnom da bira kako će živjeti. Nije imala njezinu podršku, uvijek samo njezin strah, strašan, golem, nemoguć, dosadan, dosadan. Jednog će dana, s pravom, pomisliti da nije proizlazio iz ljubavi, već egoizma, egoizma da je zadrži za sebe, kakogod, jer joj je to trebalo. Ili, makar, silno sebične ljubavi. Ljubavi, koja bezočno procjenjuje svaki njezin koračić, tražeći u njemu zlo, i gurajući joj ga pod nos u obliku užasnoga straha. Jedini pravi mehanizam da se nekoga učini invalidom… Bio joj je ukorijenjen, nije ga bila niti svjesna: jedino ju je to, donekle, opravdavalo.
U petnaestak godina samačkoga života, naučila je da ona, i samo ona zna kad nešto može, što može i želi li to. Naučila je o sebi, da se, dok voli, ničega ne boji; i da se počinje bojati tek kad osjeti da prestaje voljeti. Strašan je osjećaj udaljavanja od čovjeka kojeg voliš, odljubljivanja, i praznine što te obuzima. Strašan. Kao prizemljenje s oblaka, progledavanje; najednom ga vidiš bezličnoga, golog, praznog, šupljeg, sve se istopi, osjećaš da se i dio tebe topi, pitaš se gdje si dosad gledala, što si to uopće vidjela, nisi li ga samo ti obasjavala, svojom nekom svjetlošću, davala mu dimenziju koju on nema, niti ju je ikada imao. Jezivo je usahnuće ljubavi.
Njoj se to dogodilo s majkom. Jednog ju je dana ugledala u svjetlu beskrajne praznine. Spoznala, da nema pojma tko je ta žena, što tvrdi da je voli. I, što je za nju, uopće, ljubav? Boca? Boca. Boca...
Majke instinktivno vole svoju djecu. Ako je ovo njezin maksimum…
Gleda talk-show. Intelektualac, veseo, dobro raspoložen, kaže: 'Uvijek je muškarac kriv.'
Uvijek je muškarac kriv?
Uvijek je muškarac kriv?
Koji muškarac? Djed? Pradjed?
Kao da je bitno...
Na koncu, svatko odluku donosi sam.
Sjeća se priče: Otac je došao isprositi majku, baka je bila prilično bezobrazna, nadmena, otac se naljutio, odbrusio, baka se zahvalila, djed se u priči uopće ne spominje, otac se digao i otišao. Majka je otrčala za njim, oženili su se. Tri godine kasnije, rodila je nju.
Otac joj je jednom o načinu na koji se baka postavila, rekao: 'Što ja znam, što su oni smislili…'
Sama je u životu naučila: kad ti se pojavi takva misao, na opasnom si terenu, bježi!
Ali nije pobjegao. Zašto nije pobjegao? Poslije je znao reći da je trebao. Zašto nije? Nikad nije pobjegao. Ostao je. Volio ih je.
Koga više voliš, mamu ili tatu? Brrrrr….
Mama priča, da se ježila od smirenosti kojom je tata zračio.
Ona je, pak, istu tu smirenost, obožavala, kao sigurnost.
S godinama shvatiš, da sigurnost moraš naći u sebi.
Sigurnost, i želju za životom.
Što znade postati upitno kad cijeli život slušaš da bi ona tako umrla…
Osjećaj što ga je imala s majkom bio je uvijek: lunapark. Vožnja – na vlakiću smrti. Hod po rubu. Ludilo emocija, do krajnjih granica, života, i smrti. Bacala ju je u vatru, da se u njoj koprca. Ajde, ako možeš, bio je njezin moto. Ajde, ako možeš. Kao – jo-jo. A što, ako ne možeš? Što, ako je voliš više nego sebe?... Što, ako je to nazivanje ljubavi, samo obrana od istine – da je ne voliš uopće? Opasna misao.
Osjećala je nešto u sebi čemu je bilo svejedno. Naprosto, svejedno. Psihijatri bi rekli, možda je to transgeneracijski? Transgeneracijski nedostatak volje za životom? Transgeneracijska tuga? Transgeneracijski alkoholizam? Brrrrr…. Jebeš analizu! Hoću živjeti!
Dijete koje pokušava razumjeti roditelja, da bi ga moglo voljeti. Dijete koje je došlo do ruba svih rubova, u nastojanju da razumije majku, osjećajući potrebu da je voli. Ima li veće gluposti, ako je majka takva? Kakva? Takva, da čini sve da je povrijedi. A onda ljutnja, kao modus vivendi. Kao jedini mogući modus vivendi. Ne želim se ljutiti na nju. Ne želim se ni na koga ljutiti. Želim da me pusti na miru.
Ali majka je uvijek dolazila. Dolazila i napijala se i pričala i vrištala i razbijala.
Postoje ljudi koji jedini smisao života nalaze u borbi, što nastaje kao posljedica njihovih provokacija. Neki se ljudi bore opterećujući se kreditima, zarađujući da ih otplate, odgajajući djecu, drugi – provocirajući druge ljude, izazivajući njihov bijes, i boreći se protiv bijesa. Protiv svog bijesa. Uvijek: svog bijesa, premda, naizgled, tuđeg.
Bijes je nešto što treba izbaciti iz sebe na kreativan način. A ne istresati na druge. Pogotovo ne na vlastito dijete. Ona je to činila cijelog života. Iživljavala se na njoj bez i trunčice milosti. Okrutna, strašna žena. Koju je jedino u životu zanimala boca. Najprije vino, poslije piva. Ali djetinjstvo je bilo najstrašnije. Slanja u dućan po boce vina. Njezina svijest o tome da će se, ako joj donese bocu, pretvoriti u agresivno čudovište. Mlitavo, smrdljivo, bijedno. Uz govor mržnje. Uvijek, u tim trenucima govor mržnje. Trenucima kojih je bilo previše i koji su predugo trajali.
Zašto nije otišla? Toliko je puta htjela otići, pobjeći od njenih dolazaka, i njezinog pitanja: Jel' me voliš? Kad je bila mala, pričala joj je teta, majka bi je, dok je spavala, ćušnula: Jel' me voliš? A ona bi odgovarala: Volim te, mamice. Volim te. Kakva prazna riječ.
Ljubi je, kaže tata. Samo je ljubi i smiruj. Ona ti je majka. Sada je samo jako tužna...Ona ga sluša. Uvijek ga sluša. Majka leži beživotno, a ona je ljubi. Dobro je, mamice. Ja te volim.
Bila je dijete kad je pomislila: ja ću to prekinuti. Ne njihov brak. Rođenje vlastitog djeteta. Tata je puno puta za mamu rekao: to su geni, geni! Ako su to geni, ne želim roditi takvo dijete. A vjerojatno ni ja ne valjam.
Govno. Smeće. Đubre. Te su riječi izlazile iz majčinih usta. I bile su usmjerene prema njoj. Ona ih je slušala. Slušala ih, je jer je osjećala obavezu da ih sluša. Nije znala zašto osjeća obavezu. Često više ne bi mogla izdržati, pa bi se iskrala u trenutku kad bi majka zaspala. Otišla do nekog od prijatelja. Šutjela. Opuštala se uz njihovu normalnost, ljudsku toplinu i smijeh. Skupljala snagu da se vrati kući. Kući? Kakvoj kući? Čemu? Njoj, koja će nastaviti pričati? Jer su njih dvije prijateljice? To joj je govorila, bit ćemo najbolje prijateljice. Najbolje prijateljice si sve kažu. Ali vrijedilo je u samo jednom smjeru. Jer, štogod bi ona njoj rekla, majka bi se napila. Pijanstva su u nekim godinama bila prestrašna, preokrutna: ne samo riječi, lamatanje, sumanuto, rukama po njoj, nasumce, snažno, tako da doista fizički boli, ili čupanje kose - pramenovi njezine kose ostajali bi u majčinoj ruci, ili razbijanje...i njeno traženje trenutka u kojem će pobjeći od kuće, one sekunde u kojoj je ona neće moći dohvatiti, onog djelića sekunde u kojem će istrčati van, van, na zrak, među neke normalne ljude...
Ti si bila tako vezana za mene. Pitala bii me u parku da te upoznam s nekim djetetom, ja sam te morala upoznavati. Uvijek morala. Nije li svako dijete vezano za majku? I zašto je tako teško upoznati djetešce s nekim drugim djetetom? Ili, ako i jest teško, ne bi li to djetetu trebalo prešutjeti?
Cito! Dreknuo bi tata kad je bila u pubertetu. Majka bi ležala na kauču, njih dvoje bi ručali, a ona, ako bi nešto "pubertetski" rekla, tata bi je u trenutku ušutkao. Pubertetlije su naporni, a majku se nije smjelo nervirati. Zato joj je bicikla bila sve. Udisala bi miris grada, livada, ozona poslije kiše, asfalta, prirode, ljepote, ljepote. Udisala bi punim plućima. Često posve sama, nekad u društvu nekog od prijatelja. Toliko je ljepote posvuda, čovjek se samo treba osvrnuti.
Tražila bi je u prirodi, prijateljima, i knjigama. Zajahati bicikl, i pustiti da te vjetrić miluje. Dovesti se do nekog od prijatelja, pozvati ga na zajedničku, šutljivu vožnju. Biti, a ne biti sama. Biti dio Svijeta, Prirode, Ljubavi. Jednak je osjećaj i kada uplovljava u knjigu. Lijepo sročene rečenice smiruju je, daju joj nadu da ima nade.
Ljetima bi odlazili na godišnje odmore. U Dalmaciju. Bila su to odmarališta "tatinog" poduzeća. Ljudima je bilo neobično što ona mami kuha kavu. Čudili su se i što je kava morala biti silno jaka. Mali štednjačić, i ona s džezvom u ruci. Jedino dijete među odraslima u toj prostoriji. Znaš kakva sam prije kave. Znam.
Ona voli more, voli plivati, roniti. More je prelijepo, prozirno plavo, blistavo, treperi na suncu, toplo je i nježno. Miluje ju, kao majčine ruke kad je trijezna i dobre volje. Praćaka se, brčka, hihoće. Sretna je. Uvijek ima i druge djece, i svi se smiju. U vrtu barba Mate, očevog prijatelja - otac je volio ljude i družiti se s njima – ima pomidora-pelata; ona ih jede onako tople, sa stabljike; beskrajno uživa, kao i ostala djeca. Barba Matin pas "zaljubljuje" se u nju; tada se i ona zaljubila u ta odana, beskrajno topla bića; ta je ljubav potrajala cijeloga njezina života... Ipak, ne pamti da se majka puno smijala, više se sjeća tatine radosti. Jeli su i priljepke. Izranjala je morske krastavce. More je bilo kristalno čisto.
Tata je uči jesti ribu. Uči je jesti školjke. Sviđaju joj se školjke, naročito prstaci. Odlaze negdje, ne sjeća se više gdje, jesti kamenice. Majka neće, njoj se gade; tata njoj daje da proba. Od deset koliko je naručio, jedva su mu ostale dvije-tri. Smiju se. Sretni su. Jedino, kao u nekoj magli, prisjeća se maminog mrkog, udaljenog lica, s čašom u ruci.
Nakon neuspjele medicine, upisuje hotelijerski fakultet. Matematiku jedva polaže, nikad je nije voljela. Ništa je na fakultetu naročito ne zanima. Ali nije joj težak. Ljudi koje upoznaje nazivaju je "Romantika". Ima tugaljiv pogled.
Njezin pogled odražava svašta. I sjećanje na majčine odlaske u hotele. Najprije hotel u rodnom gradu. Opet ih napušta. Ona ništa ne osjeća kad joj tata kaže da ode po nju: on će čekati kod kuće, ako se majka odnekud slučajno pojavi. Sluša ga. Večer je, ne sjeća se svog hoda, sjeća se začuđenog pogleda recepcionera jer joj nos jedva doseže pult. Molim vas, je li tu moja mama? Je. Hoćete li joj reći da sam došla po nju? Vratila ju je.
Trebaju doći neki gosti. Djevojčica je. S majkom se nešto dogodilo, ona se ne sjeća što, pamti jedino da je bila u krevetu i da je ona sama napravila kolač od kestena, u obliku panja. Sjeća se i osjećaja ponosa na sebe. Ničeg više.
Zatim još jedna epizoda. Dolazi doktor, obiteljski prijatelj. Majka je, uz alkohol, popila i neke tablete, kao i već jednom prije toga. Ponavljat će se to. Skrivat će se to. To će rješavati tata i ona, jer majka nikad neće pristati na liječenje. A majka je majka, i treba je spašavati. Tek će se kasnije zapitati, nije li to trebalo činiti na neki drugi način. Barem bez toliko šutnje.
Daj bar zbog ovog djeteta, vapio bi kad bi bila pijana. U kući nije bilo alkohola. Bar je bio prazan. Ali majka bi nešto već kupila. Ili bi poslala nju da joj kupi. Oboje bi preko tjedna radili, a onda bi došli vikendi. I neizvjesnost, i tihi strah.
Noć je. Tata je budi, drmusa, izbezumljen. Ode ti majka! Osjećaj paralize. Stoji usred svoje dječje sobe, nepomična. Kaos misli, od kojih se ni jedna jasno ne ističe. Potom: kako je ona, tako malena, može spriječiti da ode? I zašto je hoće ostaviti? Zašto je ne uzme sa sobom? Ili je i bolje da ode, kad već hoće otići? Misao traje, čini joj se, cijelu vječnost. A zatim, posve neočekivano, javlja se osjećaj dužnosti. Uključuje se mozak, i ona, dok se oni prepiru, odlazi do ulaznih vrata, vadi ključ, izlazi, i gura ga u bravu s vanjske strane. Stoji. Stoji i čeka. Stoji u spavaćici koju joj je baka, majčina majka, sašila. Ne osjeća studen, ne osjeća baš ništa. Ne osjeća da vrijeme prolazi, ne boji se mraka, ne boji se ni da će majka ipak silom htjeti otići, i da će ona biti ta koja će joj otključati vrata. Ne boji se ničega. Posve je sama u prostoru i vremenu, kao da i ne postoji. I to traje. Iznutra se ne čuje ništa, nitko ne prilazi vratima, nitko više ne viče, a ona još uvijek stoji usred tog mračnog, hladnog hodnika. Potom, polako, izvlači ključ, ulazi, i zaključava vrata s unutrašnje strane. Iz sobe se ništa ne čuje. Nitko ne pita za nju, nitko se ne pita što je s njom, dok polako korača ka svom krevetu. Liježe, ušuškava se i pokriva. Osjećaj krivnje, beskrajne kao ponor, da je nije imala ni želju, ni potrebu zadržati, i osjećaj dužnosti da brine o njoj, pratit će je cijeloga života. Tisuću puta razmišljat će kako će od nje otići, i tisuću i jedan put dozvolit će sebi da brine, bude uz nju. Da je trpi, da joj dozvoljava da je vrijeđa, tuče, da se pred njom napija, razbija, urla, vrišti. Bježat će, da je u delirijum tremensima ne ubije, ali neće nikad doista otići iz stana u koji će majka redovito dolaziti, stana nekad pak njezinih roditelja, koje će u svojim beskrajnim prebolesnim pričama i ponašanjima usrdno okrivljavati, opravdavajući se, što je takva kakva jest, prema njoj. A tata, tata će to, prešutno, dozvoljavati. Jer joj je ona majka.
Oni će, oboje, i majka i otac, dolaziti i odlaziti k njoj cijelog njihova života, dok se majka potpuno, nakon očeve smrti, ne propije i razboli. Kad ona bude depresivna, otac će joj kupiti glasnu budilicu, pokušati razgovarati s njom, donekle joj time i pomoći, a potom, opet, otići. Dozvoljavat će majci da dolazi k njoj, napija se, razbija, urla, vrišti. Ponekad će majka doći i skuhati joj škampe...
Ona će se poslije zaljubiti u glazbenika alkoholičara, s kojim će, tijekom studija ekonomije, piti i izlaziti noćima i noćima. Napijat će se, povraćat će od previše pića, ali neće biti agresivna ni zla. To će trajati neko vrijeme, a zatim će se ona otrijezniti. On će nastaviti piti i ona će ga pred jednu Novu godinu ostaviti. Poslije će otkriti da je trudna, i tražit će ga novac da bi abortirala. On će se ljutiti, reći da se hoće oženiti; ona će mu odgovoriti da je ona žena i da ima pravo odlučiti što će učiniti. Plakat će i ridati danima; htjela je to dijete, ali strah je bio jači: uvijek će, kad se radilo o djetetu, strah biti jači. Uzet će slobodne dane s posla, jer će joj se rana upaliti. Naslikat će bocu, vodenim bojama, na komadu nekog kartona.
Spavat će s raznim muškarcima. Imat će psa, rottweilericu koju će obožavati. Čuvat će je, jer će biti rat. Najstrašnije što postoji: rat, mržnja među ljudima, ubijanje, rušenje, paljenje, silovanje žena. Gledat će televiziju, i umirati od straha od jezovitih scena, monstruoznih stvari koje neljudičine; bojat će se za roditelje, bojat će se za sebe. Gledat će brodove JNA kako stoje u Riječkom zaljevu, i ježiti se od užasa. Roditelji neće moći dolaziti k njoj; njoj će, zbog mnoštva ružnih uzbuna u gradu, zabraniti da dođe k njima. Nisu li, ipak, trebali biti zajedno...? Majka će jednom doći, vlakom, preko Ljubljane, istraumatizirana putem dokraja, ostati koji dan, napiti se, i zatim otići. Odlasci, odlasci, odlasci.
Jednom će doći k njoj i potom joj reći da odlazi, negdje. Ona će joj reći neka ode. Nakon nekoliko sati majka će je nazvati, i isprekidanim, ošamućenim glasom reći da je popila tablete. Opet. Ona će nazvati tatu. Tata će reći da smjesta ode po nju. Ona će zamoliti susjedu da je odveze. Odvest će majku na ispumpavanje želuca. Ona će odbiti da duže ostane u bolnici. Vratit će se ocu. Tih dana ona će se pojebati s nekim koma tipom: Eros i Tanatos, smrt, smrt. Ništa se nije dogodilo.
Drugi put, njen delirium tremens trajat će danima. Ona će pobjeći, skloniti se kod prijatelja, ljudi za koje je mislila da su joj prijatelji. Kad će prijateljici htjeti reći da joj majka pije, ona će odbiti čuti, prekinut će je usred rečenice. Ona će ipak ostati kod njih nekoliko dana, jer neće imazi gdje drugdje biti, zovući majku svaki dan, da vidi može li se vratiti kući. Na koncu će nazvati oca da dođe. On će majku smiriti, kao toliko puta dotad. Opet, ništa se nije dogodilo. Priča se nastavlja.
Promijenit će posao. Raditi po cijele dane. Majka će dolaziti i napijati se. Ona će pasti vozački. Ona će se zbog toga napiti. Niškoristi. Da sam rodila neko drugo dijete!
Nazivat će je na posao, pripita. Ja sam skuhala ručak, smjesta dođi doma! Radim, ne mogu. Tebe za mene nije briga! Smeće! I, sklapanje slušalice. Ona nastavlja raditi. Nalazi je pijanu. Sjedi ovdje. Ona sjeda. Počinju bulažnjenja. Traju satima. Pokušava ustati. Sjedi! Sjedi!!! Boji je se, pa sluša. Potom će opet otići u krevet s nekim tipom, da izbije agresivnost iz sebe. Njezinu agresivnost. Koja ne prestaje.
Radit će od jutra do mraka. Prestat će spavati s tipovima. Voljet će svoj posao. Sve će je lakše ignorirati. Doznat će, da je, zadnji puta kad je popila tablete,, bila uvrijeđena jer su je iz gimnazije prebacili u, za nju manje vrijednu, ugostiteljsku školu. Bit će joj to groteskno. Prestat će razmišljati o njoj. Radit će. Bit će solidno plaćena. Počet će razmišljati o obitelji. Svojoj obitelji. Smrtno će se bojati roditi dijete. Jer ako rodiš dijete, u mukama, teškim mukama, pa ti se dijete koje rodiš ne sviđa, govoriš mu grozne stvari. Krivo je dijete.
Putem prema Dalmaciji, na godišnje odmore, uvijek bi išli preko grada pod tvrđom. Grada u kojem je živio njezin djed i njegova, nakon smrti bake koju nikad nije upoznala, druga žena. Čovjek suh, umjeren, suzdržanih osjećaja, toplih ruku, što su odradile bolničarski radni vijek, kojima bi je ponekad potapšao: dobro je. Jedino što bi joj znao pokloniti bila bi po vreća bajama, badema, što bi ih prikupio u vrtu. Ne pamti da joj je išta drugo ikad darovao; pamti da bi se i on i žena njegova uvijek obradovali kada bi im došli, uglavnom bez najave. Nisu imali telefon, stan je bio dvosoban, a jedna je soba uvijek čekala da primi djecu. U skromnoj kuhinji bili su dvosjed i stol za blagovanje; iz špajze bi djed na stol iznio svoj pršut, osušen na tamošnjoj jakoj buri, i vino iz svog vinograda. Tata bi kupio svježu janjetinu da se skuha juha, i onu pečenu u nekoj od gostionica. Uvijek bi bila izvrsna. Bilo bi blitve, bilo bi svježih rajčica iz vrta, a s tržnice su kući uvijek nosili pletenice domaćeg češnjaka. Bila je to Dalmacija, njena zagora, osjećala ju je u svakom kutku djedova doma. Kad bi djedova žena uvečer rasplela dugu prosijedu kosu, cijeloga dana čvrsto spletenu oko glave, ona bi je češljala. Ispred kuće je bio borik, i njih bi dvije ondje, u hladovini, na dekici, sjedile. Ako bi došao tko od susjeda, malo bi se popričalo. Nakon dva-tri dana otišli bi dalje, na more, da bi ih sljedeće godine ponovo posjetili.
Sjeća se i željezničke stanice, jer grad je bio veliko željezničko čvorište. Uvijek je neki vlak fićukao, a u blizini bila je robna kuća, u koju bi je majka vukla u šoping. Od željezničke stanice duž glavne ulice stiglo bi se do tržnice, na kojoj je tata, pričao joj je, kad je bio dječak, prodavao ribu što bi je ulovio u Krki. Za vrijeme posjeta djedu, tata bi izašao naći se s nekim od školskih prijatelja, koji su nakon škole ondje ostali živjeti, a majka bi nju vodila u gostionice. Ponekad su išle na tvrđavu. Usred jake ljetne žege uspon do gore uvijek bi joj bio težak, premda bi ondje, pod suncobranom, bivalo ugodno jer bi i puhalo; ali nije joj se sviđalo što bi majka i u tim prilikama pila alkohol. Kod djeda vino, uvijek više no što bi podnijela, na tvrđavi ili u nekoj od gostionica, ili vino ili pivo. Bilo joj je dosadno gledati je kako pije. Bilo joj je dosadno gledati je. Zaboga, naruči jednom sok! Stoga je više voljela sjediti u djedovoj kuhinji, i gledati njegovu ženu za štednjakom. Od toga će barem biti obrok, a od majčinog alkohola, u najboljem slučaju, samo težak muk.
Nije da majka nije kuhala. Kuhala je, svaki dan, osim danima kad bi se napijala, pa čak kojiput i tada. Znala je skuhati delicije. Kada bi nekoga pozvala u goste, obavezno su se izvlačili najbolji servisi. I pilo se. Uvijek se pilo. Kada bi ih pozvali u goste, uvijek bi previše popila. A ljudi bi je uvijek nutkali, natakali joj. Sigurno je među njima bilo i onih koji su uživali kad bi se kod njih napila, takva je ponekad ljudska priroda. Cijeli je grad znao da majka pije, a ona je to htjela sakriti. Kakva dječja bedastoća! Neprestana strepnja, da će se doznati. Prikrivena želja da tako jest, i da se majka pođe liječiti. Muka u želucu kad bi negdje odlazili na ručak, izlet. Očekivanje neminovnog. Osjećaj da, štogod činila, ništa ne možeš promijeniti. Ništa, osim – sebe. Bit će to jedini mogući put, put ignoriranja.
Ona sjedi u autu na stražnjem sjedalu, dijete je. Treperi: tata vozi, majka ga tuče, viče. On joj odmiče lude ruke, koje mlataraju sumanuto, posvud, u prazno, po njemu. Vrišti nešto, potom počinje otvarati vrata, u vožnji: iskočit će! Ona sjedi, šćućurena, na zadnjem sjedalu, šuti, gleda, razrogačenih očiju. Nema misli, ničega nema: samo čisti užas. Ne pamti kako su stigli kući. Ali u vožnji autom, bilo kuda, često joj je bilo mučno do povraćanja. Morali bi stati, ona bi povratila, i potom bi krenuli dalje.
Zašto nisam otišla? Zašto, zaboga, nisam otišla??? Ali jesam! No ona je uvijek dolazila, išla za njom. Ne s njom. Ne ispred nje. Za njom Neumitno! Koliko dugo može ljudsko biće ignorirati zlo, a da se ništa njemu samom ne primi? Zato se puno fizički razbolijevala, kolikogod se trudila živjeti svoj život, ne misleći o njoj. No, kad otac oboli od raka, a ona mu pokuša pomoći, majka će je, svojim pijanstvenim egoizmom, i psihički dokrajčiti. Toliko, da posve izgubi želju za životom. Teške, preteške depresije, iz koje se godinama neće više moći izvući...
Jug Dalmacije. Ona ima dvanaest, možda trinaest godina. Majka je ondje povela svoj maturalni razred. Osamnaestogodišnjaci. I nju s njima, sa sobom. Njoj, djevojčici, sviđa se jedan momak iz tog razreda. Kaže to majci, ona se smije, grohotom, odobrava, kaže: možeš uvečer izaći s njim, on je odličan momak. Njemu kaže: pazi, na nju, to je moja kćer. Oni negdje šeću, drže se za ruke, i nešto pričaju; taj joj se dio sviđa. Potom negdje zastaju, i on je grabi, u poljubac, govoreći joj kako je "slatka". To je njen prvi poljubac: ne sviđa joj se, nekako je... bljutav. Shvaća da joj se sviđao samo platonski, da joj dodir ne odgovara, ni njegov miris, ništa, odjednom joj se čini strašan. Istodobno, on joj dotiče i grudi; ona se posve, potpuno buni, diže joj se utroba, i grubo ga odguruje. Kaže: hoću se vratiti, on se čudi, ali je posluša. Žurnim korakom bježi u bungalov u kojem su njih dvije smještene. Majka je, da li te večeri ili sutradan, ne pamti, pita kako je bilo, ona ne priča, kaže – pa tako... Je li te poljubio? Je. Iiiiii? Pa tako...
Nije sigurna kojeg je to dana, večeri, od tih sedam dana što su bili ondje, bilo. Majka joj je dozvolila da svake večeri izlazi u disko s "njenim" razredom, jer će oni paziti na nju. Nakon dvije-tri večeri, ona se ujutro budi sljepljenih trepavica, tako čvrsto sljepljenih krmeljima, da se mora, zatvorenih očiju, u kupaonici umiti, da bi mogla progledati. Shvaća da je sve to previše za nju, i sljedeće večeri odlučuje ranije leći. Kaže to majci, ona je u nekom društvu, pije i zabavlja se, i ona odlazi. Liježe, a vrata bungalova ostavlja otključana, da bi majka mogla ući bez da je budi. U zoru, umjesto da ugleda majčino lice, drmusa je i budi je neki tip masne kose i odvratnog zadaha. Ona na sebi ima svijetlo plavu bebidol spavaćicu: užasnuta do krajnjih granica, privlači na sebe plahtu, buljeći u tu ogavnu prikazu, koja se cereka i pita gdje su cigarete. Kakve cigarete, tko ste vi, odlazite, van, van, govori isprekidano, u stravi. Slatka si, ajde daj jednu pusicu, govori naginjući se nad nju. U trenutku u kojem će pokušati vrištati, shvaća da su joj glasnice blokirane, i da ne može ispustiti ni zvuka. Ovaj se i dalje ceri, pusicu, pusicu, ponavlja, gurajući se prema njoj. Ona ga odguruje, mlateći po zidu bungalova, i konačno uspjevši progovoriti, vrišteći iz sveg glasa imena dečki smještenih iza tankog zida. Nitko se ne odaziva, a ovaj je pita što se toliko dere. Dvanaest, dvanaest godina imam, dvanaest, pusti me, pusti. Lažeš, kaže tip, imaš osamnaest, ajde, dođi! Dvanaeeest, vrišti, dvanaest godina, ti ćeš u zatvor ako me ne pustiš, dere se iz petnih žila. Stvarno imaš dvanaest godina, izgledaš kao da imaš osamnaest... dobro, gdje su cigarete, tvoja mama me poslala po cigarete. Van, van, vaaan, vrišti dalje, a kreatura pomalo ustaje i odlazi. Ona skače iz kreveta, i zaključava vrata – više je nije briga kako će ona, majka, ući, kad se jednom pojavi. S užasnim strahom gleda prema vratima, a tip stoji s vanjske strane prozora, i smije se. Smije se tako da joj se ježi svaka pora tijela. Zatim, konačno, ode.
Ujutro, kasnije, kad majka dođe, ona će je, usplahirena i u nevjerici, upitati je li ga ona doista poslala po cigarete, a ona će potvrditi – ostali su bez. Kad joj ispriča što je tip učinio, i htio učiniti, ona će se ljutito "obratiti njegovim nadređenima", da ga kazne. Rastrčat će se po kampu, i složiti priličnu dramu i priču. Svi će doznati za to, a ona će se opet osjećati kako će se, i kako se je, uvijek osjećala uz nju. Jer nikad ničemu nije bila kriva ona. Ne ona. O, nikad ne ona.
Ništa od ovih događaja ona neće ispričati tati. Neće znati zašto; možda, jer one noći, kad ju je probudio, kad je majka htjela otići i oboje ih ostaviti, a on ju uspio zadržati, nije poslije došao vidjeti što je s njom. Dugo, dugo neće znati što da misli o njemu. Radovat će se kad god s njegove strane osjeti toplinu prema njoj, kad je nečemu nauči, kad se s njome poigra, kad je počne učiti šahu, kad se jedno drugome nasmiju gledajući crtić... u mnogim, mnogim trenucima iskreno će ga voljeti. Ali neće mu govoriti što joj majka učini. Neće mu govoriti. Reći će mu samo, da je majka ne voli, a on će je uvjeravati da nije tako, da je ona, samo, eto, takva. Ona će potom uvijek zašutjeti.
Južnodalmatinski otok. Mala je. Ne zna koliko je imala godina. Slika: vrt u kamenu, s brajdom loze, ispod koje sjedi majka, u društvu domaćina i učenika koje je vodila na maturalno putovanje, i pije vino. Kosa joj je raščupana, cereka se, zabavlja, pijana je, egzaltirana, puši, mlatara cigaretom, svi se smiju. Ludilo raskalašenog smijeha. I ta punđa, koja se na njezinoj pijanoj glavi ljulja kao kakva mrtva crna brodica. Pa dobro, vjerojatno misli ona u tom zbunjenom djetinjem času, ponesena bilijunima osjećaja, usred kojih, također uz smijeh, uzima upaljač, i kresne ga nad tom raščupanom, smrdljivom frizurom. Ne razmišlja o tome da je to kosa njezine majke, samo želi uništiti ružnu sliku koju je cijele večeri prisiljena gledati. Kosa, vrh punđe, počinje gorjeti, zaista gorjeti. Majka vrišti, vrišti, svi se ustrčavaju, gase, lupkaju , polijevaju. Smrdi po nagorjeloj kosi. Majka sumanuto urla na nju. Udarac ne pamti. Pamti jedino majčino naglo otrježnjenje, tako jednostavno, jednostavno naglo. Najednom, usred te raskalašene večeri. Poslije će joj majka milijun puta reći da je ona, još kao dijete, bila jedna luđakinja, koja je njoj zapalila kosu. Nikad, ali nikad, neće se zapitati zašto.
I u četrdesetima ona će jednako teško podnositi miris, smrad boje za kosu, kao što ga je teško podnosila kao dijete. Kad počne sjedjeti, izlaz će pronaći u pramenovima, koji traju mjesecima. Kad je bila mala, svaki puta kad bi majka zatrebala otići frizerki, a to je uglavnom bilo jednom mjesečno, vodit će je sa sobom, i ona će ondje provesti dva do tri sata slušajući priče o njezinoj krasnoj, crnoj kosi, o punđi koju nosi, gledajući kako joj je, neizmjerno zapetljanu, raščešljavaju, i osjećajući sreću u onom kratkom trenutku u kojem će majčina kosa biti posve ravna, oprana, čista i uredno počešljana, Zatim će je frizerka pofarbati, potom natapirati – taj je dio njoj uvijek bio najgluplji i najbesmisleniji – pokopčati ukosnicama , i to će biti to, do sljedećeg mjeseca. Dugo joj je trebalo da shvati da "normalne" žene, počev od nje, djevojčice, peru kosu svakih nekoliko dana. Čuda li, što joj je majčina punđa toliko smrdila, kad bi joj nos završio u njoj, za njenih pijanstava...
Bilo je jedno jezero, na kojih sat vremena vožnje od grada. Počesto su ondje odlazili na izlete, vikende, ljetovanje, utroje, ili učetvero, ako bi Ema išla s njima. (Majčini su ljetni praznici bili školski, i trajali su dva mjeseca, očevi mjesec dana.) Vikendica je bila vlasništvo poduzeća u kojem je otac radio. Bila su to neka sretnija vremena, kada se ljudi nisu toliko morali bojati za financijsku egzistenciju.,, Za ugodnih ljetnih večeri majka bi njih dvije djevojčice vodila u šetnje i jelo u tamošnje restorane. Ema će je jednog dana, kada budu već poodrasle, podsjetiti kako joj je majka za tih večeri uvijek prijetila da će zatražiti kuhaču od konobara, da je istuče, ako već jednom ne pojede što je dobila. Reći će joj kako joj je to uvijek bilo smiješno. Smiješno??, upitat će je ona, pa ona je mene cijelo djetinjstvo mlatila kuhačama i vješalicama. Ema će se zabezeknuti u nju i neko vrijeme neće reći ni riječi. Da sam znala, nikad se tome ne bih smijala, izustit će konačno. Zatim će obje zašutjeti.
Njihovo prijateljstvo, obojeno notom djetinje ljubavi i radosti zajedničkih druženja i milijun sitnica koje su ih povezivale, opstat će i do njihovih zrelih godina. Smijat će se od srca i do suza tisuće puta najbanalnijim stvarima. Ipak, ona se niti Emi neće posve otvoriti, i niti Ema neće znati što je ona sve s majkom preživjela. Vjerojatno će ipak naslućivati, jer ju je ponekad znala vidjeti pijanu, kao onda kad se majka u vikendici na jezeru napila i pala nasred blagovaone, na linoleumski pod. Njih dvije nejake djevojčicu pokušale su je dignuti; naravno, nisu uspjele. Tko zna koliko je dugo tako ležala... Jedan tek od stotina njezinih alkoholnih padova i nesreća, za koje Ema nije znala jer ona o tome nikome nije pričala. Nikome. Nikada.
EPILOG
Deveta je godina da vodim brigu o majci, sedma da sam joj skrbnik i da je u dva navrata, posredstvom Centra za socijalnu skrb, a mojom bolnom odlukom, bila poslana na višemjesečna prisilna liječenja, koja nisu dala nikakve rezultate, šesta da joj je sudski i trajno oduzeta poslovna sposobnost i da je smještena u psihijatrijsku bolnicu.
Deveta je godina da je umro moj otac, od raka koji ga je doslovce proždro.
Dugo sam mislila, trebala je, ako ništa drugo, iz zahvalnosti njemu, koji ju je toliko volio, i iz poštovanja prema toj golemoj ljubavi, trebala je nekako, bilo kako to čovjek može, pokušati biti normalna. Normalno tužna, pa i nesretna, ali bez da nas ubija. Uspomenu na oca, mene, živu.
Ali boca nema dna, i nikad ga se ne dosiže, koliko god mnogi pokušavali. Ona je odavna postala jedna o njih, i posežući za dnom čaše, posegla je u dno sebe same.
Uvijek se to dogodi alkoholičarima. Rijetki, koji padnu prenisko, pokušaju, a još rjeđi i uspiju, isplivati na površinu. Ta mi činjenica, misao, pruža neku, kakvugod utjehu. Ralje, orkini zubi alkoholne ovisnosti. No way out, za toliko njih. Za nju.
Negdje u mojim dvadesetima napisala sam ovu pjesmu:
Pijana balada
Kotačići u glavi sve ti se sporije vrte,
klatiš se lijevo, pa desno,
i vjeđe su ti mrtve,
i agonija bijesna opsjeda opet tebe,
po tisućiti puta beskrajno mrziš sebe.
I svi smo opet redom
lutke glupe bez duše,
u koje zarivaš zube
mučki, kivno i gladno,
po sto i prvi puta toneš u slabost tupu,
bauljajuć po čaši, bez časti tonući smradno.
Da te ne poznajem, možda,
žalila još bih te malo,
i nekom drugom do tebe
možda bi bilo i stalo,
ko što je meni nekad bilo stalo do tebe,
predugo ubijaš dušo
- kome se više jebe!
Bila sam ljuta. Dugo sam bila ljuta. A onda jednog dana prihvatiš da je bocu najviše voljela. Ili joj se nije mogla otrgnuti. Dešava se i to. A opet, jednom, i ne samo jednom, rekla je da je piva najbolje što na svijetu postoji. Da li zaboli? Zaboli, zapeče kao sam vrag. A onda, onda zaboli malo manje. Pa još manje.
Je li je otac trebao prisilno natjerati da se liječi, umjesto da ulažemo golem napor kako bismo sakrili njezin alkoholizam? Ne znam, vjerojatno jest. - premda ne vjerujem da bi se postigla svrha jer se ona nije htjela izliječiti. Stoga, odabrao je put cjeloživotnog preuzimanja njezina alkoholičarskog jala uglavnom na sebe; ja sam, kao njezino dijete, bila nužna žrtva. No bilo je kako je bilo. Jesam što jesam i imam što imam. Ponekad se, i danas, iako volim knjige, čitajući, vrlo teško koncentriram, i moram iščitavati isti pasus po nekoliko puta, da bih mogla nastaviti čitati. Knjige od prijatelja rijetko posuđujem, jer im ih zaboravljam vratiti. Ipak, oni se ne ljute
| < | lipanj, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv